Mali, jeftini mobilni telefoni postali su sveprisutni na radnom mjestu. Ali federalni porezni zakoni koji njima upravljaju potiču iz dana velikih aparata, velikih računa i velike kose.

Veliki poslodavci, uključujući kompleks Sveučilišta u Kaliforniji (University of California), dobili su račune za stotine tisuća dolara poreza zbog kršenja zastarjelih zakona. Ako se zakoni ne promijene, mnogi poslodavci najavljuju da će prestati dijeliti mobilne telefone svojim radnicima. Problem proizlazi iz nemogućnosti poreznog zakona da prati napretke tehnologije. Kada su tvorci filma “Wall Street” iz 1987. htjeli prikazati moć i uspjeh “korporativnog gusara” Gordona Gekka dali su mu jednu od tadašnjih najegzotičnijih povlastica rukovoditelja: mobilni telefon. Motorola DynaTAC 8000X koju je glumac Michael Douglas nosio dok se šetao plažom bila je otprilike iste veličine kao cigla i stajala je 3,995 dolara kada je puštena na tržište tri godine prije. Poziv tijekom razdoblja najvećeg prometa stajao je više od 50 centi po minuti. Vremena i tehnologija su se promijenili. Federalni porezni zakoni nisu. Porezna služba (Internal Revenue Service – IRS) još smatra mobilne telefone skupim povlasticama i počela je prisilno provoditi zakone počevši od 1989. godine. Tada je Kongres odlučio da se mobilne telefone treba tretirati kao kompanijine automobile i ostale povlastice rukovoditelja: njihova osobna upotreba smatra se dodatnom kompenzacijom. Zakon traži da zaposleni vode detaljnu evidenciju svih poziva učinjenih sa svojih poslovnih mobilnih telefona označavajući jesu li poslovni ili osobni. Ako to ne učine, telefon i usluge mobilnog telefoniranja smatraju se povlasticom koja mora biti prijavljena kao bonus radniku koji podliježe oporezivanju.