Trenerica retorike Mirela Španjol-Marković tvrdi da se dobrim govornikom ne rađa, već postaje učenjem i radom na tome. A kako, kojim metodama i tehnikama, opisala je u knjizi “Moć uvjeravanja” (izdavač Profil), priručniku za učenje retorike i javnog nastupa, koji je prvenstveno namijenjen menadžerima, ali i svima drugima koji shvaćaju da su riječi, kao što je Freud rekao, najjače sredstvo utjecaja na druge. Knjiga je stručno napisana i ne nudi brze recepte, ali razlaže načine na koje se od zbunjenog, nepovezanog i tremom isprepadanog ”mucavca” može napraviti dojmljivog govornika. Autorica teoriju retorike dopunjuje primjerima iz korporativnog, političkog i javnog života, ali i iz svoje dugogodišnje prakse podučavanja retorike te se knjigom predstavlja kao domaći autoritet na tom području.

U knjizi se trudite afirmirati europsku govorničku školu. Je li to već pomalo izgubljena bitka budući da su se javni nastupi i kod nas amerikanizirali, da se bez vica više ni pažnja stručne publika ne može zadržati?
– Nemam ništa protiv populističkog uvoda govora ili efektnog završetka s vicem. To, uostalom, nisu izmislili američki govornici, već su preuzeli od velikih antičkih oratora – isto su radili i Ciceron i Kvintilijan. Razlika je u tome što su u američkoj verziji takve doskočice nabujale do neslućenih razmjera i postale su jedino bitno, a govor ipak mora imati strukturu i središnju misao. Istraživanja pokazuju da se Europljani, pogotovo zapadni, fokusiraju na sadržaj govora, dok se u Americi svaki dobar zabavljač proziva i dobrim govornikom. Efektno pakiranje govora je, naravno, važno, ali iza toga ipak nešto mora stajati. Zabava nije jedina svrha nečijeg nastupa ili prezentacije, publika nakon govora mora biti i informirana i motivirana. To je sveto trojstvo dobrog govorništva – informirati, zabaviti i motivirati.

Može li se dobrom retorikom prekriti nekompetencija? Koliko razne metode, kojima i Vi podučavate, pomažu u stvaranju prodavača magle?
– I to se može dogoditi jer nikada ne znate kako će se upotrijebiti znanje koje prenosite. Budući da učim ljude nekim “trikovima” – kako zadobiti nečiju pažnju, kako sugovornika pridobiti za ono što hoćemo i tome slično – postoji opasnost da će se to zloupotrijebiti, ali tješi me da se tako mogu postići samo kratkotrajni učinci, jer ne možete dugoročno stvarati imidž na efektima i manipulacijama. Na primjer, Josipa Lisac unatoč svom ekstravagantnom stilu ne bi mogla tako dugo opstati na sceni da ne zna pjevati.

Čije govorničko umijeće u našem javnom životu cijenite?
– Mislim da su dosta dobri naši sindikalisti. Recimo, Krešimir Sever ima dobru dikciju, artikulaciju, metaforičnost, a bivši sindikalist Dragutin Lesar ima razvijenu vještinu uvjeravanja i trudi se napraviti dobar spoj sadržaja i forme.

A među političarima?
– Političari nisu naročito dobri, ako izuzmemo Vladu Gotovca, koji je bio jedan od najpoznatijih govornika u hrvatskom javnom životu. I Savka Dabčević-Kučar bila je dobra, ona je rijetka među ženama koja je imala i sadržaj, i formu, i glas, i intonaciju. Predsjednik Mesić nije naročito dobar govornik, ali zna profilirati publiku i zahvaljujući tome je dva puta dobio izbore. Svjestan je da većina hrvatskih građana nije visokoobrazovana i zbog toga u govoru koristi vrlo malo argumenata, a mnogo efekata kao što su vicevi. Oljuštio je svoj govor od svega što bi masi bilo dosadno, a primjenjuje ono što im je zanimljivo i to je njegov recept za uspjeh.

Možete li kao govornike usporediti premijera Ivu Sanadera i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića?
– Sanader je vješt govornik, tečan, ima ugodan glas, dakle sve ono što Bandić nema. Bandiću je glas veoma zakočen i nema nikakav odnos sa sugovornikom, vrlo rijetko ljude gleda u oči. Za njega ne bih rekla ni da će biti dobar govornik niti se čini da mu je to važno. Mislim da koristi druge tehnike uspjeha i da mu je na zadnjem mjestu želja da ljudima objasni što zapravo hoće reći.

U knjizi pišete da je Sanader u zadnjih desetak godina veoma promijenio stil govorništva. Možete li to pojasniti?
– Promjene su uočljive u načinu na koji nastupa, u stilu argumentiranja, svladao je tehnike premošćivanja neugodnih pitanja… On ima mnogo nastupa iza sebe, što dokazuje da je govorništvo vještina koja se uči praksom, ali rekla bih i da je prošao poduku jer u njegovim nastupima prepoznajem školske primjere retoričkih tehnika, recimo tehniku dubokog disanja koju koristi da bi smanjio stres i spustio glas, što doprinosi uvjerljivosti. Iako se nekad ne slažem sa sadržajem onog što govori, moram mu reći: Bravo, majstore!

Budućnost bez dima

Iza kulisa 1.500 znanstvenika: Kako nastaju proizvodi koji mijenjaju duhansku industriju

Visoka razina logističke zrelosti

Logistika kao motor rasta: konkurentska prednost danas se gradi u lancu opskrbe