Certifikati stoje na jednoj strani, a investicijski fondovi na drugoj investicijskog univerzuma Tako je to bilo prošlih godina. Ipak, jasna suprotnost između kategorija proizvoda sve se više smekšava: Mnoga fondovska društva u međuvremenu koriste derivate kako bi povisila mogućnosti ulaganja svojih proizvoda. Na drugoj strani neki izdavatelji certifikata koriste sve više plašt fonda kako bi ulagačima ponudili omiljene strukture u atraktivnijem pakiranju.

Europska direktiva UCITS-3
A konvergencija fondova i certifikata još stoji na svojem početku. Sljedećih godina će upravo iz fondova dolaziti još puno toga. Neki stručnjaci računaju s potpunim izjednačavanjem obiju kategorija. Odluka o tome koji oblik pakiranja ima infrastrukturu jedino leži na kupcu. Polazna točka za izjednačavanje ponuda izdavatelja fondova i certifikata je europska direktiva UCITS-3 koja je donesena 2003.g. U odnosu na raniju regulativu ona investicijskim društvima daje bitno veće slobode za uporabu derivata. Sada, primjerice, menadžeri fonda mogu špekulirati na padajuće tečajeve i osigurati svoje pozicije s derivatima protiv tečajnih gubitaka. Nakon što su fondovi svoje novo zadobivene slobode u prvim godinama koristili vrlo sramežljivo, jer su prvo morali uskladiti svoje tehničke sustave i prospekte vrijednosnih papira, u međuvremenu kontinuirano raste ponuda proizvoda s derivatnim komponentama. U središtu pri tome stoje takozvani return-koncepti. Ovdje fondovi pokušavaju u svim tržišnim fazama privrijediti pozitivne prihode. S klasičnim fondovima koji jedino imaju odabir između dioničkih pozicija i upravljanja gotovinom, to nije moguće. Apsolutni return-fondovi koji se temelje na derivatima mogu, naprotiv, postići dobit i kroz spretnu uporabu elemenata terminskog tržišta, čak i u slabim burzovnim fazama. Strategije derivata daju fondovima mogućnost za postizanje dodatne performanse.egije “Relativne vrijednosti” kod kojih menadžeri fonda kupuju dionicu, valutu ili kamatni ugovor, a istodobno po fiksnoj cijeni prodaju neku drugu vrijednost. S takvim long-short-pozicijama fondovi se odvajaju od općih tržišnih kretanja. Stoga će oni u budućnosti igrati sve veću ulogu. U alternativni oblik long-short klađenja ulaze takozvani 130/30-fondovi, neka vrsta turbo-varijante dosadašnjih dioničkih proizvoda. I ovi se fondovi orijentiraju prema dioničkom indeksu kojega treba potući. Doduše, menadžeri fonda imaju mogućnost da kod dionica koje im se čine malo izgledne za dobit ulažu i na tečajeve koji padaju.

Prednost investicijskih fondova
Dok proizvodi relativne vrijednosti i 130/30 prije svega predstavljaju alternativu za hedžing fondove, takozvani strukturirani fondovi stupaju u izravnu konkurenciju prema certifikatima. Kod tih proizvoda fondovi se služe poslovnim modelima omiljenih tipova certifikata, kao što su bonusni, discount ili jamstveni certifikati. Odgovarajuće proizvode imaju primjerice Deka Bank ili Hypo-Vereinsbank. Ali i izdavatelji certifikata se i sami prikazuju otvorenima za strukturirane fondove. Prednost investicijskih fondova u odnosu na certifikate leži s jedne strane u njihovom statusu kao posebne imovine. U slučaju insolventnosti izdavatelja kapitalna ulaganja su time zaštićena drugačije nego što je to slučaj s derivatima. K tomu još dolazi do 2009. porezna prednost, budući da se kod fondova za razliku od certifikata u ovo vrijeme još ne primjenjuju protuusluge ili kompenzacije.
(V.R.)