Današnje trudnice i njihove nerođene bebe danas su izložene puno višim dozama radijacije nego prije desetak godina, zbog određenih specifičnih pregleda koje liječnici smatraju potrebnima u njihovu stanju, ustvrdili su znanstvenici s američkog Sveučilišta Brown u gradu Providenceu. Unatoč tomu što je izloženost trudnice i ploda radijaciji tijekom takvih pregleda niska, postoji malen rizik od potencijalnog oštećenja fetusa, stoji u rezultatima studije koju su proveli dr. Elizabeth Lazarus i njezini suradnici sa Sveučilišta Brown. Ustanovljeno je da je u razdoblju od 1997. do 2006. godine broj dijagnostičkih snimanja trudnica na Brownu porastao za 121 posto. U spomenutom ih je razdoblju na Brownu obavljeno 5.235. Među ostalima su to kompjutorske tomografije (CT), nuklearne medicinske pretrage i rendgenski pregledi. Tijekom abdominalnog ultrazvuka, rutinskog pregleda koji se obavlja više puta tijekom trudnoće, pacijent nije izložen ionizirajućoj radijaciji koja može uzrokovati oštećenja stanica, no pretraga poznata kao CT, tijekom koje se emitira više radijacije nego za vrijeme drugih dijagnostičkih snimanja, među trudnicama se provodi sve češće. U zadnjih deset godina, godišnje se provede čak 25 posto takvih kompjutorskih tomografija kod trudnica, 7 posto više rendgenskih snimanja, a broj nuklearnih medicinskih pretraga kod trudnica je povećan za 12 posto. CT se u trudnoći provodi isključivo da bi se ustvrdilo postoji li opravdana sumnja na moždano krvarenje, sumnja na plućnu emboliju ili na upalu slijepog crijeva. “Pacijentice koje liječnici pošalju na spomenute pretrage moraju se prethodno konzultirati s bar još jednim specijalistom koji će ustvrditi postoji li neka alternativna pretraga koja bi se mogla provesti. No, ako je ijedna od spomenutih pretraga uistinu prijeko potrebna, ne treba pacijenta odgovarati o nje, jer postavljanje točne dijagnoze može spasiti dva života”, rekla je dr. Lazarus.
(H)

Poremećaj pažnje praćen sporijim rastom mozga

Jedno od najčešćih psihičkih promjena djece u razvoju je stanje nazvano “bolest hiperaktivnosti i nedostatka pažnje”, ili, poznatije, ADHD. Za dijete koje boluje od ADHD poremećaja teško je biti na jednom mjestu, teško mu se koncentrirati na jednu aktivnost i vrlo često mu je teško pratiti nastavu. Sve ovo najčešće utječe na psihosocijalni razvoj djece koja boluju od ADHD. Dr Philip Shaw je psihijatar sa Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje. Kaže nam da je bolesti dijagnosticirana u oko 2-10 posto djece diljem svijeta. Shaw i njegove kolege željele su usporediti morfologiju mozga djece koja su se normalno razvila i djece koja boluju od ADHDa. U istraživanju je sudjelovalo 450 djece od kojih je polovica bolovala od te bolesti, a polovica nije. Shaw pojašnjava da je svako dijete bilo snimano svake dvije godine tijekom 10 godina. I kod sve djece pronašli su da je moždana kora sve deblja kako su ona bila starija. Ono što ih je iznenadilo bila je činjenica da je kod djece s ADHD-om to zadebljavanje bilo jako usporeno. Oni su za svojim normalnim vršnjacima zaostajali oko 3 godine. Razlike su ostale vidljive i za vrijeme adolescencije.