Presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Karadžić protiv Hrvatske iz 2005. država je izgubila u sporu koji je vrlo sličan protuzakonitom oduzimanju djece Ljubomira Čučića. Tako je tužiteljici kojoj je sina oteo otac djeteta Hrvatska nadoknadila 18 tisuća eura za duševne boli i izdatke. Iako su hrvatski sudovi primijenili Haašku konvenciju o građansko pravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. država je svejedno morala platiti odšetu jer je sud u Strasbourgu utvrdio nerazumno dugačak parnični i ovršni postupak te nerevnost policije.

Slučaj Karadžić
Majka je prema njemačkom pravu imala isključivu roditeljsku skrb nad sinom te je četiri godine vodila postupak za povratak otetog sina. Postupak je pokrenula 2001., a s obzirom na to da je nakon otmice dijete boravilo u Hrvatskoj s ocem, slučaj su rješavali hrvatski sudovi i MUP i to godinama. Haaška konvencija mjerodovna je i za povrat Čučićeve djece zakonitom skrbniku, a nakon što resorno Ministarstvo socijalne skrbi pokrene proceduru u Hrvatskoj, trebali bi je primijeniti hrvatski sudovi. Na to upućuju i članak 140. Ustava koji kaže da međunarodni ugovori koje je Republika Hrvatska potvrdila čine dio njezinog pravnog poretka i po pravnoj snazi su iznad zakona te članak 5. Zakona o sudovima (zadnje izmjene) koji kaže da domaći sudovi sude na osnovu zakona i međunarodnih ugovora koje je Hrvatska ratificirala. Ravnateljica Pravosudne akademije te pravna zastupnica Vlade RH pred sudom u Strasbourgu Štefica Stažnik objašnjava kako je za gubitak spora u kojem je primijenjena Haška konvencija bila presudna problematična dužina trajanja cijelog postupka. “Hrvatska treba odlučivati na temelju pozitivnih propisa koji uključuju i međunarodne ugovore koje je ratificirala te praksu Europskog suda za ljudska prava koja je izvor prava i kod nas”, objašnjava Stažnik što bi već upućivalo na propuste. Zbog sličnosti predmeta Karadžić sa slučajem Čučić špekulira se da bi povrat djece mogao trajati godinama te navode da Konvencija ne određuje rokove za povrat. Tako se i postupak povratka sina E. Karadžić protegnuo na više godina, a sud u Strasbourgu zaključio je da su hrvatske vlasti – sudovi i MUP, propustile poduzeti učinkovite mjere radi vraćanja podnositeljici njezinog sina. Tako je za hrvatske vlasti ustanovio da im je trebalo pet mjeseci da pokrenu postupak za povrat otetog djeteta. Nakon toga, Županijski sud u Puli nije pet mjeseci donio odluku o žalbi protiv prvostupanjske odluke, bez da je u tom razdoblju poduzimao ikakve procesne aktivnosti.

Nerevna policija
Glede ovrhe, Sud je utvrdio kako je “tijekom godinu i pol dana policija pokušala u tri navrata provesti sudsku odluku, premda članak 11. Haaške konvencije u takvim slučajevima izričito nameće obvezu nadležnim tijelima na žurno postupanje, a nije pokazala ni dužnu revnost kako bi locirala oca već je umjesto toga pokazala popustljivost kada mu je dopustila da u dva navrata pobjegne”.

Dopuštena i uporaba sankcija

Europski sud za ljudska prava u presudi podsjeća da “uporaba sankcija ne smije biti isključena u slučaju protuzakonitog postupanja roditelja s kojim dijete živi”, pa u konkretnom predmetu zaključuju da je “jedina sankcija koju su vlasti koristile protiv otmičara bilo je određivanje novčanih kazni te potom kazne zatvora tek 24. svibnja 2004., od čega izgleda niti jedna kazna nije provedena.”