Već je nekoliko kolumni na stranicama Investitora “potrošeno” na kojekakve kućanice, umirovljenike i ostale, uvjetno rečeno, amatere (bez ikakvih negativnih konotacija) koji se tu i tamo znaju zaigrati na deviznom tržištu, pokušavajući emulirati dobro plaćene profesionalce u potrazi za dodatnim izvorom prihoda. U tim istim tekstovima između redaka se provlačila bojazan kako su upravi mali ti koji, nedostatkom iskustva i kapitala, najčešće (najviše) stradaju. Na žalost dotičnih, eskalacija krize u kolovozu može poslužiti tek kao potvrda izrečene teze kojom su se dobrano opekle tisuće kućanica i različitih, nadasve osebujnih likova, aktivnih aktera iz retail segmenta tržišta koji su sve do nedavno, osobito u zemlji izlazećeg sunca, na neki način predstavljali driving force tako uporno primjenjivane carry trade strategije. Temeljene isključivo na kamatnom diferencijalu, kojim je kao najveći gubitnik figurirao japanski jen, prometnuvši se u ekstreman (ili idealan) primjer preokreta što je svojim intenzitetom vjerojatno zatekao i igrače s dugogodišnjim iskustvom na tržištu. Budući sam u prošlim epizodama snagu argumenata običavao prepustiti konkretnim kalkulacijama, idemo se još jednom za trenutak poigrati brojkama. Pa tako, u svrhu ilustracije tektonskih poremećaja na deviznom tržištu, pretpostavimo da je entry point bio sredinom svibnja, otprilike oko razine od 120 jena za dolar. Stvari su se u idućih mjesec dana kretale doista idealnom putanjom, odvukavši tečaj sve do ovogodišnjeg maksimuma (i najviše razine od prosinca davne 2002. godine), nešto iznad 124 jena. Svedemo li izračun samo na puku razliku ulazne i izlazne cijene (bez sitnih provizija i troškova, ali i bez pozitivnog utjecaja kamatnog spreada), na uloženih je tisuću dolara, uz leverage od 1:100, bilo moguće zaraditi – četiri stotine. Ne, nije nikakva greška u izračunu, već spomenuti leverage naprosto multiplicira vrijednost oklade, izdašno nagrađujući točne, te drastično kažnjavajući pogrešne procjene.

No jednako tako pretpostavimo da se naša imaginarna Yoko, evaluirajući inertnost domaćih monetarnih vlasti i ne sluteći pritom da se iza brda valja strašna kriza umotana u tamo nekakav subprime fenomen (sama ideja dobivanja hipotekarnih zajmova bez valjane dokumentacije ionako se doima suludom), nije zadovoljila ostvarenim profitom. Te je odlučila izazvati sreću, iščekujući (priželjkujući) skok do 125 dolara. No sreća je (očito) varljiva i stvari se odjednom počinju mijenjati. Isprva se promjena ne doima osobito dramatičnom, jer je još početkom srpnja aktualna brojka od 123 jena, no kola nakon toga kreću nizbrdo, te se tečaj USD/JPY već krajem srpnja spušta sve do 118 jena. Kada se pojavljuje tračak (lažne, pokazalo se kasnije) nade, jer više od dva tjedna traje ogorčena borba dvaju suprotstavljenih tabora, u potrazi za ekvilibrijem oko navedene razine, dok Yoko nervozno računa svoj gubitak – 20% od uloženog kapitala naprosto je – nestalo. I onda – klimaks. Klizanje tečaja sve do 114 jena početnu je dobit od 400 dolara pretvorilo u zastrašujućih 600 dolara gubitka. I sve to u nešto više od tri mjeseca, pri čemu je samo mjesec dana trebalo da nepovoljan trend naprosto izbriše 60% početnog kapitala. Inače, da stvar bude još gora, promatrani se cross sredinom kolovoza za kratko spustio i ispod 112 jena (najniže od početka lipnja prošle godine). Usporedbe radi, toliki gubitak svojim dioničarima (svih ovih kaotičnih mjeseci) nije donio niti Countrywide, lider američkog tržišta hipotekarnih zajmova, koji se doista među prvima našao na udaru prodavatelja, najbolje osjetivši na svojoj koži paniku koja je obuzela financijska tržišta širom svijeta. A pritom nikako ne bi valjalo smetnuti s uma činjenicu da je Yoko tek sitna riba naspram tisuća hedge fondova koji na deviznom tržištu operiraju s milijardama dolara. Kao i obično, promišljanja o razmjerima katastrofe prepuštam mašti čitatelja, koji na opisani predložak tek trebaju dodati pokoju nulu.