Predsjednik Sindikata metalaca Hrvatske Ivo Marjanović, pozivajući se na svoje sindikalno iskustvo, praksu i ekonomska znanja tvrdi da hrvatski sindikati ne ugrožavaju proces privatizacije. Smatra neprimjerom takvu ocjenu koju je u Poslovnom dnevniku iznio predsjednik HUP-a Damir Kuštrak. Marjanović tvrdi da netransparentna privatizacija ugrožava hrvatske radnike, a HUP-u prigovora na reprezentativnosti. Kaže kako HUP ne predstavlja ni 10 posto svih tvrtki odnosno poslodavaca, a još manje zaposlenih, što mu oduzima pravo da proziva sindikate koji sindikalno organiziraju više od 65 posto zaposlenih.

Zašto vam smeta stajalište HUP-a o socijalnom sporazumu kojim bi se odredila uloga sindikata u privatizacijama?
– Sindikat je imao ulogu u pretvorbi temeljem Zakona o pretvorbi. No različite uredbe su Zakon o pretvorbi, a kasnije i Zakon o privatizaciji ispravljale i prilagođavale interesu odabranih. Ni nakaradne promjene u pravilu se nisu poštovale što nikad nije sankcionirano ili prozvano, ne samo od vlasti, nego ni od oporbenih stranaka, osim pred izbore. U svim temeljnim zakonima kojima se regulirao postupak i tijek privatizacija stajale su obveze novog vlasnika ili kupca na poštovanje prioriteta, kao što su razvojni planovi, način plaćanja, visina cijene, ali i broj radnika i njihovo zadržavanje na određeno vrijeme. Ove odrednice morao je sadržavati i sadržavao je ugovor sklopljen između kupca i HFP-a. No HFP nikada nije kontrolirao poštovanje sklopljenog ugovora, nitko nikad nije snosio odgovornost što je tvrtka nestala, promijenila proizvodni program, što se premjestila na neatraktivnije destinacije i najvažnije – što više nema u njoj zaposlenih radnika.

Dakle, koji je cilj hrvatske privatizacije?
– Osnovni cilj pretvorbe i privatizacije bio je osloboditi poduzeće od radnika, a zatim osloboditi nekretnine od poduzeća u interesu odabranih. Pritom su korišteni razni modeli, a objasnit ću najsofisticiraniji. Pretvaranjem dioničkog društva u d.o.o. osnivaju se tvrtke kćerke koje se bave uslugama i upravljanjem. U “kćerki” koja upravlja osnivač je menadžement “majke” koji je u isto vrijeme i zaposlen pa sebe iznajmljuju matičnoj tvrtki. Nakon oglašavanja ponude za prodaju “majke”, koja ima sredstva i imovinu kao ponuđač, javlja se “kćerka” koja se bavi uslugama. Kreditom i zalogom imovine “majke” kupuje “majku”, a na kraju “majka” preuzima i otplatu kredita. Tada se nađe jeftino zemljište u okolici Zagreba i preseli proizvodnju, a tzv. stimulativnim mjerama – neplaćanjem prijevoza na posao i s posla i kašnjenjem plaća prisile radnike na odlazak iz tvrtke. Stara lokacija, u pravilu atraktivno građevinsko zemljište, prodaje se unosno, a na novoj lokaciji nastaje novi trgovinski centar ili poslovna zgrada.

Zašto niste adekvatno reagirali?
– Sindikati su se obraćali i Gradskom poglavarstvu Zagreba tražeći da ne izdaju rješenja za prenamjenu prostora dok nisu osigurani određeni uvjeti za preseljenje te obveza poslodavca i vlasnika na održavanje proizvodnje. Osim deklarativnog razumijevanja, ništa nije napravljeno. I sada nama, nakon svega spomenutoga, predsjednik HUP-a Kuštrak, kao i potpredsjednik Vlade Damir Polančec, govore o tome kako su sindikati krivi za usporavanje procesa privatizacije jer ne prihvaćaju sve što im se ponudi, te su rigidni i nefleksibilni jer ne prihvaćaju fleksi-sigurnost kao europski trend. U našim uvjetima fleksi-sigurnost je isto što i “drveni štednjak”, može poslužiti samo za jednokratnu uporabu, a znamo tko će to iskoristiti. Sindikati ne bježe od socijalnog sporazuma i Zakona o radničkom dioničarstvu, ali ne mogu prihvatiti diktate po kojima ne bi mogli kupiti 25 posto plus 1 dionicu, što im omogućuje određenu kontrolu opstojnosti tvrtke, nego samo 25 posto. Polančec nam kaže da to traži EU, ali sindikati na to ne pristaju. Neka sindikati budu nazivani rigidnima, ali nećemo potpisati socijalni sporazum koji isključuje naše zahtjeve.

Koje zahtjeve smatrate realnima u svezi sindikalnog sudjelovanja u privatizaciji i donošenju odluka kod odabira kupca?
– Sindikati su trajno opredijeljeni da ih zanima proizvodni program i razina ulaganja u njega (to jamči budućnost tvrtke), broj zaposlenih na određeno vremensko razdoblje, nastavak primjene sklopljenog kolektivnog ugovora i poštovanje svih prava radnika koja iz njega proizlaze, a poslovna politika, organizacija, kadrovi i slično, to je stvar poslodavca i radničkog vijeća sukladno Zakonu o radu. U ozbiljnim tvrtkama, a ima ih dosta, sindikati su aktivni partneri u procesu privatizacije i socijalnom dijalogu o svim pitanjima razvoja i perspektive društva.

Što onda očekujete od buduće Vlade?
– Bilo bi dobro da se zna kako se lani zaposlilo više od 70 posto mladih radnika na određeno radno vrijeme. Tako zaposleni postali su građanima “drugog reda”: ne mogu dobiti nikakav kredit, rade pod stresom radi ucjena otkazom, ne mogu zasnovati obitelj (trudnoća je istodobno i otkaz), većina je prijavljena na najnižu plaću, ne smiju se sindikalno organizirati i ne smiju tražiti sklapanje kolektivnog ugovora.