EN DE

Psi čuvari Dow Jonesa (ne) jamče zaradu

Autor: Mario Gatara
02. kolovoz 2007. u 06:30
Podijeli članak —

Zvuči poput kakvog jednostavnog recepta, no ‘Dogs of the Dow’ strategija to zapravo i jest. Recept koji bez imalo muke može svladati svaki amater s viškom kapitala na raspolaganju.

Sve što treba napraviti je pomno izabrati potrebne sastojke i pustiti ih da se ‘krčkaju’ idućih godinu dana. Pa onda opet ispočetka. I u međuvremenu ubirati plodove tog kulinarskog umijeća. Riječ je o strategiji koju je početkom 1990-ih godina popularizirao Michael O’Higgins, objavivši 1991. godine knjigu pod naslovom “Beating the Dow”, u kojoj je priložio vrlo uvjerljive dokaze uspješnosti tada posve nepoznate strategije. Naime, pomnom je usporedbom O’Higgins pokazao kako je Dow Jones Industrial Average, zacijelo najpoznatiji svjetski burzovni indeks, u razdoblju od 1973. do 1989. godine ostvario prosječni godišnji prinos od 11,1%, dok je njegova strategija kreirala na godišnjoj razini impresivnih – 17,9%. Što je, kada se uzme u obzir power of compounding, ili u prijevodu, ‘moć ukamaćivanja’, poprilična razlika koja je poklonike Dogsa mogla učiniti znatno bogatijima u odnosu na sljedbenike indeksa.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Nepobjedivi tržišni prosjek
Princip na kojem strategija funkcionira zaista je vrlo jednostavan i isključuje potrebu bilo kakvih arbitrarnih intervencija, što Dogs of the Dow na neki način čini jedinstvenim. Naime, brojni su teoretičari producirali tisuće stranica iznimno vrijednih istraživanja, došavši do zaključka kako je tržišni prosjek, sažet u kompoziciju burzovnog indeksa, u praksi na duži rok jednostavno nemoguće pobijediti. Njima suprotstavljeni kolege i dalje tvrde kako je to u teoriji moguće, no praktičnih modela jednostavno nema. Ili su doista malobrojni te uglavnom nedostupni široj javnosti. I k tome nisu nimalo jednostavni. Godinama se raspredaju priče o legendarnim fond menadžerima kao što su Warren Buffett, Peter Lynch ili Bill Miller, no uzimajući u obzir zastrašujuće velik broj individua i institucija koje grozničavo traže svoj dio kolača na tržištu kapitala, čini se kako bi legende koje su svojom izvedbom (unutar duže vremenske serije) doista nadmašile tržište, trebalo tretirati tek kao iznimku koja potvrđuje pravilo. Jer svi oni su svojim radom zapravo tek demonstrirali impresivne vještine stock pickinga, koje je jednostavno nemoguće ukalupiti u nekakav model. Čak ni višegodišnja rasprava na temu ‘intrinsic value’, proklamirani fundamentalni temelj investiranja Warrena Buffetta, nije iznjedrila neku jednostavnu definiciju prema kojoj bi bilo moguće provoditi uspješan stock picking. Drugim riječima, brojni su investitori pokazali kako je moguće pobijediti tržište (indeks), ali ne temeljem egzaktnog modela, kao što to obećava primjena teorije Dogs of the Dow, i to u svega nekoliko jednostavnih koraka.

Sve što treba napraviti je pomno izabrati potrebne sastojke i pustiti ih da se ‘krčkaju’ idućih godinu dana. Pa onda opet ispočetka. I u međuvremenu ubirati plodove tog kulinarskog umijeća. Riječ je o strategiji koju je početkom 1990-ih godina popularizirao Michael O’Higgins, objavivši 1991. godine knjigu pod naslovom “Beating the Dow”, u kojoj je priložio vrlo uvjerljive dokaze uspješnosti tada posve nepoznate strategije. Naime, pomnom je usporedbom O’Higgins pokazao kako je Dow Jones Industrial Average, zacijelo najpoznatiji svjetski burzovni indeks, u razdoblju od 1973. do 1989. godine ostvario prosječni godišnji prinos od 11,1%, dok je njegova strategija kreirala na godišnjoj razini impresivnih – 17,9%. Što je, kada se uzme u obzir power of compounding, ili u prijevodu, ‘moć ukamaćivanja’, poprilična razlika koja je poklonike Dogsa mogla učiniti znatno bogatijima u odnosu na sljedbenike indeksa.

Nepobjedivi tržišni prosjek
Princip na kojem strategija funkcionira zaista je vrlo jednostavan i isključuje potrebu bilo kakvih arbitrarnih intervencija, što Dogs of the Dow na neki način čini jedinstvenim. Naime, brojni su teoretičari producirali tisuće stranica iznimno vrijednih istraživanja, došavši do zaključka kako je tržišni prosjek, sažet u kompoziciju burzovnog indeksa, u praksi na duži rok jednostavno nemoguće pobijediti. Njima suprotstavljeni kolege i dalje tvrde kako je to u teoriji moguće, no praktičnih modela jednostavno nema. Ili su doista malobrojni te uglavnom nedostupni široj javnosti. I k tome nisu nimalo jednostavni. Godinama se raspredaju priče o legendarnim fond menadžerima kao što su Warren Buffett, Peter Lynch ili Bill Miller, no uzimajući u obzir zastrašujuće velik broj individua i institucija koje grozničavo traže svoj dio kolača na tržištu kapitala, čini se kako bi legende koje su svojom izvedbom (unutar duže vremenske serije) doista nadmašile tržište, trebalo tretirati tek kao iznimku koja potvrđuje pravilo. Jer svi oni su svojim radom zapravo tek demonstrirali impresivne vještine stock pickinga, koje je jednostavno nemoguće ukalupiti u nekakav model. Čak ni višegodišnja rasprava na temu ‘intrinsic value’, proklamirani fundamentalni temelj investiranja Warrena Buffetta, nije iznjedrila neku jednostavnu definiciju prema kojoj bi bilo moguće provoditi uspješan stock picking. Drugim riječima, brojni su investitori pokazali kako je moguće pobijediti tržište (indeks), ali ne temeljem egzaktnog modela, kao što to obećava primjena teorije Dogs of the Dow, i to u svega nekoliko jednostavnih koraka.




Tragom burzovnog indeksa
Najprije valja identificirati deset dionica (od ukupno 30) iz sastava Dow Jones Industrials Average indeksa koje krasi najviši dividend yield (omjer dividende i tržišne cijene). Ili još jednostavnije, pronaći na internetu već filtrirani popis dionica sukladno navedenom kriteriju i svakoj od njih, bez suviše kompliciranja, u alokaciji sredstava iz portfelja dodijeliti identičnih 10%. Uvriježena procedura podrazumijeva godišnje balansiranje portfelja, što se obično radi na kraju godine, makar je i to podložno slobodnom odabiru, ali opet pod uvjetom ravnopravne alokacije sredstava (10 x 10%). Štoviše, zbog velikog broja sljedbenika, rebalancing se preporuča i nekoliko dana ranije, prije no što uobičajeni rast potražnje izazove rast cijena dionica. Češće (polugodišnje ili kvartalne) promjene u strukturi portfelja bitno povećavaju troškove investiranja (provizija), a sam rebalancing je nužan kako bi se kapital konstantno usmjeravao u dionice koje se, prema kriteriju dividend yielda, doimaju podcijenjenima. S obzirom da je strategija ograničena isključivo na izdanja u sastavu Dow Jones Industrialsa, godišnji review je potreban kako bi se uzele u obzir i promjene u kompoziciji indeksa, makar to i nije česta pojava (posljednja se promjena dogodila još u travnju 2004.). S druge pak strane, redovito ujednačavanje udjela pojedinog izdanja u portfelju naslanja se na portfelj teoriju, s ciljem ublažavanja cjenovnih oscilacija, na tragu otrcane fraze prema kojoj nije uputno sva jaja stavljati u istu košaru. Dogs of the Dow ne predstavlja, kako se to možda na prvi pogled čini, lov na visoke dividende, već u prvom redu sublimira potragu za podcijenjenim dionicama, pri čemu se dividenda nameće kao logičan kriterij prilikom odabira, uz temeljne premise stabilne korporativne politike isplate dividendi i opravdanosti teorije ekonomskih ciklusa. U tom bi se kontekstu upravo dividendu moglo interpretirati kao indikator vrijednosti kompanije koja, za razliku od cijene dionica, nije podložna promjenama ekonomskih ciklusa. Štoviše, zagovornici Dogsa smatraju da se upravo na taj način mogu iskoristiti cikličke promjene, budući da bi visoki dividend yield trebao signalizirati relativno jeftinu dionicu koja se nalazi pri samom dnu poslovnog ciklusa. Shodno tome, (očekivana) pozitivna promjena ciklusa i poboljšanje poslovnih rezultata u normalnim bi okolnostima trebali donijeti rast cijene dotične dionice, odnosno, iznadprosječnu zaradu ulagačima.

Gutači prašine
Dakle, Dogs of the Dow predstavlja svojevrsnu potragu za podcijenjenim dionicama koju nude kredibilnu value story. Međutim, stvari su se posljednjih godina bitno izmijenile, te strategija baš i ne nudi spektakularne rezultate, što poklonici opisanih modela u prvom redu pripisuju opsjednutosti tržišta growth konceptom, koji se u nekakvim ciklusima izmjenjuje s value filozofijom, pri čemu ova potonja u posljednje vrijeme i nije osobito popularna. Ili slikovito rečeno, sljedbenici value koncepta doista su se nagutali prašine, poprilično zaostajući za favoritima suprotstavljenog pristupa. Razloge slabije izvedbe valja tražiti i u velikoj popularnosti Dow-based strategija, ali i ponešto izmijenjenoj politici dividendi. Jer nakon dot-com katastrofe, a zatim i niza korporativnih skandala, kompanije su upravo izdašnim dividendama pokušale udobrovoljiti dioničare, stvarajući ponešto iskrivljenu sliku, na neki način umjetno povećavajući dividend yield, što automatski povlači i drukčiju percepciju izdanja u sastavu DJIA indeksa. No možda tek treba dati vremena modelu koji se na jako dugi rok doista pokazao iznimno uspješnim.

Psi Dow Jonesa imaju i svoje mlade

Premda su internet (discount) brokeri trošak investiranja u pojedine dionice posljednjih godina učinili znatno prihvatljivijim, jeftinija varijanta Dogs of the Dow strategije (za iznose niže od desetak tisuća dolara) bila bi kupnja udjela u investicijskim fondovima koji apliciraju dotičnu strategiju. Međutim, to za sobom povlači i problem poreza na kapitalnu dobit (zbog automatske likvidacije udjela na kraju godine), zbog čega valja razmisliti i o alternativnom pristupu, s nižim troškovima. Da stvar bude još i bolja, taj je pristup, povijesno gledano, donio i još veći profit. Riječ je o Small Dogs of the Dow strategiji (ponegdje klasificiranoj i kao Puppies of the Dow ili Flying Five), a koja je zapravo posve identična originalnoj ideji, ali s upola manjim brojem dionica, odabranih iz skupine startnih deset prema kriteriju najniže cijene. Takav je pristup u razdoblju od 1973. do 1995. godine donio još većih, čak 20,9% prosječnog godišnjeg prinosa, ili gotovo dvostruko više u odnosu na 11,9% za Dow Jones Industrials. Malo drukčiju taktiku odabrala je ekipa s Motley Foola (www.fool.com), izbacivši s popisa ime s najvišim dividend yieldom, uz obrazloženje kako je obično riječ o dionici čija je cijena s valjanim razlogom niska. I tako je nastao Foolish Four koji, prema priznanju autora – nije ispunio očekivanja.




Autor: Mario Gatara
02. kolovoz 2007. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close