S jedne strane ceste obiteljske kuće, a s druge golemo industrijsko postrojenje s visokim dimnjakom. Takav prizor može se vidjeti u 16. bečkom okrugu Ottakringu, gdje najstarija austrijska spalionica otpada Flötzersteig radi neposredno uz stambene objekte.

val štednje

Poznati proizvođači automobila u velikim problemima: Tisuće ljudi ostaju bez posla, otpremnine dosežu i 500.000 eura

Nekoliko kilometara dalje, u devetom okrugu, nalazi se Spittelau, jedna od najneobičnijih spalionica na svijetu. Njezina šarena fasada i velika zlatna kugla na dimnjaku djelo su austrijskog umjetnika Friedensreicha Hundertwassera, zahvaljujući kojem je industrijsko postrojenje postalo i turistička atrakcija.

Iako na prvi pogled djeluju potpuno različito, obje imaju istu ulogu: otpad koji nastaje u gradu pretvaraju u energiju koja se koristi za grijanje i opskrbu električnom energijom.

Beč danas ima četiri spalionice otpada: Spittelau, Flötzersteig, Simmeringer Haide i Pfaffenau. Prema podacima gradske energetske tvrtke Wien Energie, u njima se godišnje termički obrađuje više od milijun tona otpada, uključujući komunalni i industrijski otpad te kanalizacijski mulj.

Spalionice koje griju desetke tisuća kućanstava

Najstarija među njima, Flötzersteig, počela je raditi još 1963. godine. Danas godišnje obrađuje oko 200.000 tona komunalnog otpada, pri čemu proizvede približno 470.000 megavatsati toplinske energije.

Ta se energija koristi za grijanje oko 55.000 kućanstava, ali i nekoliko javnih ustanova, uključujući bolničke i zdravstvene komplekse.

Spittelau je otvoren 1971. godine, a današnji prepoznatljivi izgled dobio je nakon velikog požara 1987. Obnovljen je prema Hundertwasserovu rješenju, a radovi su završeni 1992. godine.

U njemu se godišnje obrađuje približno 280.000 tona otpada, a proizvedena toplina dovoljna je za više od 60.000 kućanstava. Postrojenje proizvodi i električnu energiju za približno 50.000 kućanstava.

Digitalno osiguranje

Štetu na automobilu danas možete prijaviti mobitelom, a novac dobiti i istoga dana

Nove mogućnosti

Kredit nije jedina opcija: Poduzetnici često ne znaju kako sve mogu financirati rast svojeg poslovanja

Upravo je Spittelau jedan od najpoznatijih primjera kako se industrijska infrastruktura može uklopiti u grad. Uz svoju osnovnu funkciju, postao je i mjesto koje godišnje posjećuju tisuće turista i stručnih delegacija.

Kako je živjeti uz spalionicu?

Ipak, pogled na šarenu fasadu i objašnjenje da se otpad pretvara u energiju nisu dovoljni da odgovore na pitanje kako je svakodnevno živjeti u neposrednoj blizini takvih postrojenja.

U blizini Spittelaua razgovarali smo s nekoliko stanovnika, čija su iskustva različita.

Fridolin kaže da povremeno osjeti specifičan miris, ovisno o smjeru vjetra. Alex, s druge strane, smatra da veći problem predstavljaju promet i ispušni plinovi automobila.

Tibor podsjeća na modernizaciju sličnih postrojenja u Budimpešti, dok Nane i Julijana ne izražavaju zabrinutost zbog kvalitete zraka.

Lukas, koji već deset godina živi u blizini, kaže da dosad nije imao problema, ali ipak smatra da velikim spalionicama nije mjesto u središtu grada.

Njihova iskustva pokazuju različite stavove prema životu uz industrijska postrojenja, ali sama po sebi ne mogu dati odgovor na pitanje o njihovu utjecaju na zdravlje i okoliš. Za to su potrebna sustavna mjerenja, stručne analize i dugoročan nadzor.

Upravo zato važnu ulogu imaju dostupnost podataka o emisijama i povjerenje stanovnika u institucije koje nadziru rad spalionica.

Koliko onečišćuju zrak?

Wien Energie navodi da njezine spalionice koriste višestupanjske sustave pročišćavanja dimnih plinova te da su emisije reguliranih onečišćujućih tvari, u godišnjem prosjeku, približno 90 posto ispod propisanih graničnih vrijednosti.

Podaci nisu dostupni samo u godišnjim izvješćima. Na službenim stranicama Wien Energieja javno se objavljuju i ažuriraju rezultati mjerenja emisija za Flötzersteig, Spittelau i Simmeringer Haide.

Prikazuju se vrijednosti više onečišćujućih tvari, među kojima su ugljikov monoksid, dušikovi i sumporovi spojevi, prašina i živa, uz usporedbu s propisanim graničnim vrijednostima.

Ti podaci omogućuju uvid u rad postrojenja, ali mjerenja na dimnjacima nisu isto što i mjerenja ukupne kvalitete zraka u okolnim stambenim četvrtima.

U jednoj spalionici obrađuje se i opasni otpad

Osim dviju najpoznatijih spalionica, Beč raspolaže i velikim kompleksom Simmeringer Haide u 11. gradskom okrugu.

Ondje se, uz komunalni otpad, obrađuju industrijski i komercijalni otpad, kanalizacijski mulj te posebne vrste opasnog otpada, uključujući dio otpada iz zdravstvenih ustanova.

Godišnje se obrađuje približno 100.000 tona komunalnog otpada, 110.000 tona industrijskog i komercijalnog otpada te više od 225.000 tona kanalizacijskog mulja.

Za obradu pojedinih vrsta otpada koriste se rotacijske peći u kojima temperature dosežu približno 1.200 Celzijevih stupnjeva.

Nedaleko od tog kompleksa nalazi se Pfaffenau, otvoren 2008. godine. U njemu se godišnje obrađuje oko 250.000 tona komunalnog otpada, a proizvede približno 65 gigavatsati električne i 410 gigavatsati toplinske energije.

Proizvedena toplina odgovara godišnjim potrebama oko 50.000 kućanstava, dok bi proizvedena električna energija mogla opskrbiti njih približno 25.000.

Postrojenje ima dvije linije za spaljivanje i četverostupanjski sustav pročišćavanja dimnih plinova.

Spaljivanje nije isto što i recikliranje

Bečki sustav temelji se na tome da se otpad koji ostane nakon odvojenog prikupljanja i obrade koristi za proizvodnju energije, umjesto da se neobrađen odlaže na odlagališta.

No, energetska oporaba nije isto što i recikliranje.

Spaljivanjem se materijali nepovratno gube, a iza procesa ostaju troska, pepeo i ostaci pročišćavanja dimnih plinova koje je potrebno dodatno obraditi ili zbrinuti. Dio metala može se izdvojiti i ponovno iskoristiti.

Istodobno, spaljivanje otpada proizvodi i ugljikov dioksid, osobito kada se spaljuje plastika i drugi materijali fosilnog podrijetla.

Zato se uspješnost takvog sustava ne može promatrati samo kroz količinu proizvedene energije. Važni su i udio recikliranja, emisije, količina preostalih ostataka te ukupni utjecaj na okoliš.

Odvojeno prikupljanje papira, stakla, metala i plastike koja se može reciklirati i dalje mora imati prednost pred njihovim spaljivanjem.

Beč planira još jedno postrojenje

Unatoč dugoj tradiciji termičke obrade otpada, Beč ne planira odustati od takvog sustava. Naprotiv, gradske vlasti već pripremaju novo postrojenje na području Rautenwega, u 22. gradskom okrugu Donaustadtu.

Gradsko vijeće 23. rujna 2026. jednoglasno je odobrilo početak planiranja novog centra za obradu otpada, koji bi trebao kombinirati izdvajanje korisnih sirovina i energetsku oporabu preostalog otpada.

Prema službenoj objavi Grada Beča, za pripremu projekta, stručne studije i potrebna istraživanja predviđeno je 13,7 milijuna eura.

Grad je u financijskim planovima do 2034. rezervirao i 240 milijuna eura kao dio sredstava potrebnih za projekt, no njegova ukupna cijena još nije utvrđena.

Početak gradnje predviđa se najranije 2030., a početak rada 2034. godine.

Novi kapaciteti trebali bi omogućiti sigurnije zbrinjavanje otpada tijekom planiranih obnova starijih spalionica Spittelau i Flötzersteig, koje bi trebale započeti nakon 2035. godine.

Gradske vlasti potrebu za novim postrojenjem obrazlažu i rastom stanovništva. Prema njihovim procjenama, Beč bi do 2055. mogao imati oko 2,4 milijuna stanovnika, što će dodatno povećati ukupne potrebe za prikupljanjem i obradom otpada.

Je li spalionici mjesto usred grada?

Bečki primjer pokazuje da spalionice mogu biti sastavni dio velikog urbanog sustava, uključujući i opskrbu toplinskom i električnom energijom.

Istodobno, činjenica da takva postrojenja desetljećima rade uz stambene četvrti ne znači da su nestala pitanja o njihovu utjecaju na okoliš i kvalitetu života.

Za građane koji žive neposredno uz spalionice jednako su važni pouzdan rad postrojenja, stalni nadzor emisija i dostupnost vjerodostojnih informacija.

A ostaje i pitanje koje nadilazi Beč: treba li velike spalionice graditi unutar gradova, blizu mjesta nastanka otpada i potrošača energije, ili ih ipak smjestiti dalje od stambenih naselja?

Bečko iskustvo pokazuje da odgovor nije jednostavan, čak ni u gradu koji s takvim postrojenjima živi više od šest desetljeća.