Kad su demokrati u studenome 2006. osvojili oba doma američkog Kongresa, velikim dijelom zahvaljujući nezadovoljstvu ratom u Iraku, očekivalo se da će republikanski predsjednik George W. Bush morati promijeniti politiku.
No samo dva mjeseca poslije odlučio je poslati dodatnih dvadesetak tisuća vojnika upravo u Irak. Demokratski Kongres pokušao je nametnuti rokove za povlačenje, Bush je na to odgovorio vetom i na kraju dobio novac za nastavak rata. Predsjednik je tako izgubio Kongres, ali ne i moć u vođenju američke (vanjske) politike.
Stara slika
Dvadeset godina poslije Donald Trump u sličnoj je situaciji, a Europu ovoga puta zanima – Europa. No izbori Europi nisu vratili Ameriku koju je poznavala, ili barem mislila da poznaje, iako se i ta slika SAD-a temelji na davno nestalim interesima. Demokrati Trumpu mogu blokirati zakone, ali on im može uzvratiti predsjedničkim vetom, za čije nadglasavanje nemaju dovoljno glasova. Bijela kuća još od proljeća razrađuje poteze mimo Kongresa, od carina na kritične sirovine do promjena u trošenju državnog novca. A u trgovini, diplomaciji i raspoređivanju vojne sile predsjednik zadržava široke ovlasti i kad mu Kongres blokira zakone. Bruxelles je lani pristao na carine do 15 posto na većinu izvoza u SAD, a američku industrijsku robu oslobodio je carina, uz mogućnost da ustupke povuče ako Washington ne ispuni dogovoreno.
Na pojedine prerađevine od čelika i aluminija nameti još dosežu 50 posto, a rok za usklađivanje istječe krajem godine. EU ima i instrument protiv gospodarske prisile, ali teško da bi njegove posljedice isto pogodile njemačke proizvođače automobila i francuske poljoprivrednike. S druge strane Atlantika demokratski senator iz Michigana također neće staviti europske tvornice ispred vlastitih birača. U razmjeni od gotovo 1,8 bilijuna eura godišnje europski višak u robi gotovo poništava američki višak u uslugama, no takva međuovisnost nije spriječila ni Bidenovu administraciju da subvencijama za baterije, električne automobile i poluvodiče izazove sukobe s Bruxellesom. Zaštitu američke industrije nije izmislio Trump. A ni spremnost da gospodarske i sigurnosne interese spoji u jedno.
Nema povratka
Tako su sankcije kompanijama koje su gradile Sjeverni tok 2 imale podršku demokrata i republikanaca unatoč snažnom protivljenju Berlina i Europske komisije. Washington je ograničavao ruski utjecaj, ali i otvarao prostor svojim izvoznicima plina. Nakon ruske invazije na Ukrajinu i europskog odustajanja od velikog dijela ruskih isporuka, taj je posao dobio sasvim druge razmjere: lani je iz SAD-a stiglo 58 posto LNG-a uvezenog u EU. Sigurnost je opskrbe ojačala, ali plin ostaje roba na svjetskom tržištu pa poremećaji u Hormuškom tjesnacu podižu cijenu i onoga koji u Europu stiže preko Atlantika.
Istodobno, SAD je Europi i dobavljač energenata i naoružanja, glavni sigurnosni saveznik te trgovinski suparnik. Dok se Bruxelles bavi carinama i cijenom energije, od njega se očekuje i usklađivanje prema Kini, gdje su demokrati i republikanci mnogo bliži jedni drugima nego Europljanima. Washington želi ograničiti kineski pristup naprednim tehnologijama, ali Kina je europskoj industriji istodobno tržište, dobavljač i konkurent.
Bruxelles u novom Kongresu dobiva dodatni put do Washingtona, preko saveznih država, industrije i radnih mjesta vezanih za europska ulaganja, a ne samo posredovanjem predsjednika. No i taj put ima granice koje nisu nastale s Trumpom. Američki zaokret prema Aziji najavio je još predsjednik Barack Obama, Joe Biden ga nastavio. I sami demokrati imaju različite odgovore na pitanje koliko Amerika treba izdvajati za europsku obranu, a koliko za vlastitu industriju i nadmetanje s Kinom.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu