Dvije suprotne sile natežu Europsku uniju, jedna koja je skuplja i čuva, druga koja je rastače u dijelove.

Nema sumnje, one koje je razdvajaju i razbijaju u ovoj fazi su jače. Jake su do mjere da nije kristalno jasno koliko će se ova EU, baš ova unija, održati. Koliko je jaka centrifuga, bilo je očigledno nedavno na nekoliko primjera.

Prvi dokaz fragmentacije bio je prilikom masovnog dolaska migranata u Ceutu. Mi odavde gledali smo i doživljavali izvještaje o tisućama koji su doplovili do Ceute, kao da je film. Razumjeli smo, shvatili teoretski u čemu je problem, ali ipak, posve drugačije su to doživjeli građani u Španjolskoj, Italiji ili Grčkoj.

Drugi dokaz je udar ruskog drona na aerodrom u Leipzigu. Iako maksimalno ozbiljan, baš kao i nedavni udar dronom na vlak na poljsko-ukrajinskoj granici u kojem se neposredno prije vozio bivši britanski premijer Boris Johnson, nije uzburkao osjećaje nikog na Malti ili Portugalu, ili Španjolskoj, a bome niti kod nas.

Kad potpredsjednica Europske komisije, zadužena za vanjsku politiku upozorava na hibridni rat protiv EU članica i sve učestalije ruske provokacije, onda su i naše društvene mreže pune znalaca koji je karakteriziraju “glupa Kaja Kallas“, jer oni znaju, a ona nema pojma. To je već pokazatelj duboke fragmentacije.

Prelazimo na duboko i iskreno zgražanje svečanim pogrebom Ratka Mladića u Beogradu u Hrvatskoj i u Bosni, koje uopće nije spriječilo Emmanuela Macrona da se neposredno nakon beogradskog danse macabre, ne izgubi u zagrljaju Aleksandra Vučića i potvrdi snažno partnerstvo. Nije ponukalo ni Estonku Kaju Kallas ni Njemicu Von der Leyen da potpišu izjavu osude svečanog obilježavanja genocida.

Neki dan u godišnjem govoru o stanju Unije Von der Leyen to je spomenula, i bolno je uočljivo da je sigurno bio snažan lobing da se ta rečenica ubaci. Ali, i dalje je u izboru riječi oprezno čuvala ne samo Vučića, nego i studente, koji su dvije godine na ulicama u protestu, a baš su za Mladićev pogreb ušutjeli i nisu osudili genocid u Srebrenici, makar su imali su povijesnu priliku. Da je to bilo prije deset godina, kad su još puna usta bila vrijednosti, drukčije bi se prema tome odnosilo.

No, najjača centrifugalna sila, što najjače razbija je nedovoljno razumijevanje da se treba brinuti oko EU-a kao zajednice i da se pojedinačni interesi nacija najbolje realiziraju u zajednici. Predočimo si staru zgradu u centru Zagreba gdje je gorući problem oštećen zabatni zid, za sanaciju kojeg je potrebno da svi suvlasnici shvate da ako se sruši, stradavaju i njihovi stanovi, ali tu su svijest izgubili. Navlas isto je s Europskom unijom. Evo, Ceuta. Umjesto da se smjesta aktiviraju mehanizmi zaštite vanjskih granica, počeo se opasno tresti Schengen iznutra, najavom suspenzije, dok se Španjolska predugo s tom situacijom nosila sama. Prema tome, ono što je snaga, a to je sposobnost da se izdigne iz situacije, djeluje zajednički, palo je na ispitu. Solidarnost – na čemu je počivalo partnerstvo u EU – postala je predmet trgovine.

CHANGE MAKERS 2026.

Od ruba bankrota do rasta: Lideri otkrivaju kako se mijenjaju velike kompanije

Neplaćeni računi

83 posto hrvatskih tvrtki ima isti problem: Kupci kasne s plaćanjem, a posljedice se šire cijelim lancem

EU razbija ova centrifuga: hibridni rat iz Rusije, iako to narodne mase na društvenim mrežama ne priznaju – što je također dio ruskog hibridno-ratnog napora, zatim snažan ideološki udar iz Trumpova tabora koji, kroz podršku strankama kao što su AfD u Njemačkoj, imaju za cilj svođenje Unije na mrtvo slovo na papiru, pa strahovit trgovinski udar iz Kine, koji nema ideološke korijene, nego ravnodušno gazi, i spomenuti gubitak osjećaja za zajedništvo.

Rusija i Amerika rade na fragmentaciji EU-a, Kina od toga ekonomski profitira, a građani EU-a bune se protiv svojih odnarođenih elita i povlađuju vlastitoj autodestruktivnosti na društvenim mrežama na koje utječe Moskva. Smiju se nad dokazima slabljenja Unije, kao da kažu, crkla mi je krava, super!

Ovako brutalno rečeno, zvuči gotovo nevjerojatno, ali to je tako.

Ovo štetno rastakanje prekinula bi pobjeda Ukrajine u ratu, jer bi s narod prestao diviti Putinu, a zemljama članicama i EU kao zajednici vratilo bi se samopouzdanje. Iz samopouzdanja bi proistekli daljnji kvalitetni potezi. Pomoglo bi i da se Trump izgubi u kaosu koji producira, ali niti na jedno od dvoga ne može se baš računati.

U međuvremenu, pokušaji da se sačuva Unija, također postoje. Neki su takoreći instinktivni, kao da zemlje članice njuše svoje interese i tako se postavljaju. Male zemlje malo što mogu same, čitaj ništa. Svakom je potreban savez.

Pred nama je i nešto jako nezgodno. Zemlje koje će htjeti čvršću EU, jer čvrsta EU je spas, nastojat će malim zemljama oduzeti pravo veta, da bi izbjegla blokade koje je priređivao Orban na štetu zajednice, da bi bila brža i jača.

No, Hrvatska može jedino vetom zaustaviti promladićevsku Srbiju ako je netko poželi kao članicu. Zato, tko god da je na vlasti u Hrvatskoj, protivit će se promjenama oko veta, i tko god bude na vlasti bit će zbog toga izložen pritisku, što će u društvu, posljedično, pojačati antieuropski sentiment. To je jedan od mogućih scenarija.

No, niti pokušaji da se sačuva Unija, nisu za baciti.

Unutar EU-a uvijek je bilo natezanja, centripetalno-centrifugalno oko sedmogodišnjeg zajedničkog proračuna. Osušeni zajednički proračun, znači smanjenu Uniju i slabu Uniju, a i unutar EU-a ima ih koji to žele.

Von der Leyen je u govoru o stanju Unije iznijela centripetalne ideje, od kojih su najbitnije odnose na upravo spomenuti višegodišnji zajednički proračun, (za koji je Komisija gurati da bude što je moguće veći), na pitanje zajedničke sigurnosti i obrane (moguće ako ostane ova podjela karata, politički), strožu politiku prema migracijama i ustrajanje na zelenim politikama (otvorila je prostor za redefiniciju što je zeleno). No, najvažnije od svega, i to bez obzira na to što ranije nije obavijestila zemlje članice, pozvala je u pridruženo članstvo Kanadu. Time je jednostavno otvorila vrata za koja se mislilo da ne postoje.

Odgovor onima koji kažu da se nikad nije razmatralo pridruženo članstvo – jest, kako ne.

EU je imala mehanizam za Zapadni Balkan koji se zvao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Nebitno je što bi ovo bilo nešto pedeseto, poanta je da nije nepoznato kao ideja. Ako ne umre kao vodencvijet, i kad se redefinira, pridruživanje bi moglo biti model i za Britaniju i za Ukrajinu, pa i za Srbiju. Za neke bi zemlje to bio kraj puta, za neke, kao Ukrajina, faza prema članstvu. U svakom slučaju, bili bi blagotvorno za samopouzdanje EU-a, taj “ingredient” bez kojeg ova europska kuhinja ne može.