Nakon godina letargije, hrvatsko tržište kapitala ponovno postaje živahno igralište tvrtkama i investitorima, no pred njim je još mnogo posla prije nego ispuni primarni cilj i postane uobičajen izvor financiranja kompanija. Upravo zato Hanfa je pokrenula projekt Sandbox – Put na tržište, poligon za sigurno testiranje mogućnosti kako do kapitala.
Cilj nije proizvesti val novih IPO-ova, nego promijeniti način razmišljanja poduzetnika i aktivirati dio od 43 milijarde eura štednje koja danas uglavnom “spava” u bankama. Na koga ciljaju, zašto tržište kapitala nije za svakog, što bi bio uspjeh tog svojevrsnog eksperimenta, ali i što se novo “kuha u regulatornoj kuhinji” u razgovoru za Poslovni vikend otkriva Anamarija Staničić, zamjenica predsjednika Upravnog vijeća Hanfe.
Hanfa je pokrenula projekt Sandbox kako bi oživjela tržište kapitala. Zašto ste krenuli upravo tim putem? Godinama se govorilo da nedostaje izdavatelja i da bi se država trebala uključiti. Sada se ne ide u smjeru listanja državnih tvrtki, nego traženja novog bazena potencijalnih izdavatelja.
Naravno da i državne tvrtke mogu sudjelovati u Sandboxu i nadam se da će se uključiti. Međutim, ideja nije bila tražiti neki drugi bazen, nego svima dati više informacija o tome da tržište kapitala nije rezervirano samo za američke ili njemačke kompanije. Kapital postoji i u Hrvatskoj. Kapitala nikada nije bilo više. Pitanje je samo koliko poduzetnika uopće zna gdje je, kome se obratiti i na koji način do njega doći. Jednako tako, važno je razumjeti što investitori očekuju zauzvrat.
Većina poduzetnika, kada čuje izraz tržište kapitala, odmah pomisli na IPO i zaključi da to nije za njih. No IPO nije jedini način prikupljanja kapitala. Postoje miniobveznice, korporativne obveznice, a nekada su na hrvatskom tržištu postojali i komercijalni zapisi kao oblik kratkoročnog financiranja, slično kao što država izdaje trezorske zapise. Za startupe i poduzeća u ranoj fazi razvoja postoje fondovi rizičnog kapitala, odnosno venture capital fondovi. S druge strane, velik broj hrvatskih poduzeća čine obiteljske tvrtke koje prolaze ili će uskoro morati proći vlasničku tranziciju.
Nedavno sam analizirala istraživanje koje pokazuje da je tijekom 2024. oko 11.500 tvrtki imalo vlasnike starije od 55 godina. Dio njih prošao je neki oblik tranzicije, ali danas još uvijek imamo oko 7500 tvrtki koje su u istoj situaciji kao i prije deset godina. Te tvrtke zapošljavaju više od 60 tisuća ljudi i ostvaruju više od devet milijardi eura prihoda.
Istodobno, velik broj tvrtki koje nisu prošle tranziciju u međuvremenu je zatvoren. Govorimo o više od dvije tisuće poduzeća, koja su zapošljavala oko 20 tisuća ljudi. Zato će pitanje prijenosa vlasništva u sljedećih deset godina biti jedno od najvećih gospodarskih pitanja u Hrvatskoj, a ne samo pitanje razvoja tržišta kapitala. Što će biti s tim tvrtkama? One su okosnica hrvatskog gospodarstva. Zapošljavaju velik broj ljudi, stvaraju značajne prihode i plaćaju poreze.
Vratimo se Sandboxu. Čija je to bila ideja? Je li potekla iz Hanfe, Ministarstva financija ili od samog tržišta?
Sve je počelo nakon razgovora s kolegama iz Portugala. Njihovo tržište dijeli određene karakteristike s hrvatskim. Veće je od našega, ali i oni su uočili jaz u informacijama između financijske industrije, banaka i poduzetnika. Pokrenuli su sličan projekt prije dvije i pol godine. Razgovarala sam s predsjednikom njihove regulatorne agencije, zatim smo o tome raspravljali unutar Hanfe te s Ministarstvom financija, a potom i s predstavnicima financijske industrije. Htjeli smo vidjeti postoji li spremnost da se uključe, ne samo poduzetnici nego i naši partneri – banke, investicijska društva, društva za upravljanje fondovima i ostali – te da svoje vrijeme i znanje bez naknade stave na raspolaganje poduzetnicima kako bi im pokazali kako izgleda financiranje putem tržišta kapitala.
Dakle, svojevrstan eksperiment?
U pozitivnom smislu, da. Takvo nešto dosad nismo imali. Nekada morate napraviti prvi korak kako biste promijenili način razmišljanja. Ministarstvo financija je dalo je veliku podršku, a mislim da je i financijska industrija prepoznala da postoji zamah. U posljednje vrijeme imali smo nekoliko uspješnih IPO-ova. Samo u posljednja tri sudjelovalo je oko 8500 malih ulagatelja, koji su uložili gotovo 200 milijuna eura u domaće kompanije. To nije beznačajan iznos.
Kada tome dodate podatak da građani danas u bankama drže oko 43 milijarde eura štednje, od čega je nešto manje od 10 milijardi oročeno, jasno je da postoji velik neiskorišten potencijal. Većina tog novca nalazi se na tekućim računima i praktički ne donosi nikakav prinos. Prosječna kamata na oročenu štednju iznosi oko 1,3 posto, a to se odnosi na manje od četvrtine ukupne štednje kućanstava. Na ostatak građani praktički ne ostvaruju nikakav prinos.
Koliki potencijal vidite?
Ogroman. Ali ovo nije kratkoročan projekt. Ne zavaravamo se da ćemo nakon jednog ciklusa Sandboxa dobiti 40 novih poduzeća, od kojih će njih 20 odmah izaći na burzu. To tako ne funkcionira i uspjeh nećemo mjeriti brojem IPO-ova odmah nakon završetka programa.
Po mom mišljenju, uspjeh bio da za pet ili deset godina u Hrvatskoj imamo znatno više poduzeća koja tržište kapitala doživljavaju kao sasvim normalan način financiranja, a ne kao nešto nepoznato i komplicirano. Da ono postane novo normalno. Ako pogledamo tržište danas, ono više nije u stanju u kojem je bilo prije desetak godina. Ova godina bolja je od prošle, a prošla je bila najbolja još od 2010. Tržišna kapitalizacija danas iznosi oko 58 milijardi eura, a vrijednost dioničkog tržišta porasla je više od 10 posto u odnosu na lani. Broj transakcija već je u prvoj polovici godine premašio cijelu prošlu godinu, koja je i sama zabilježila rast od oko 40 do 50 posto.
Dakle, tržište se postupno budi. Naravno, likvidnost i dalje u velikoj mjeri ovisi o malom broju najtrgovanijih dionica, ali trendovi su ipak pozitivni.
Rekli ste da su za razvoj tržišta kapitala potrebni novi proizvodi i nove priče o uspjehu. Postoji li u Hrvatskoj uopće dovoljno takvih priča?
Apsolutno. U Hrvatskoj postoji puno uspješnih poduzeća. Ne tvrdim da će sva završiti na tržištu kapitala ni da bi to trebao biti cilj. Većina ih je svoj uspjeh ostvarila bez tržišta kapitala. Međutim, u jednom trenutku svaka tvrtka koja želi nastaviti rasti doći će do granice onoga što može financirati isključivo bankarskim kreditima ili vlastitim sredstvima. Ono što želimo postići jest da kada dođe do te točke i zapita se što dalje, zna da postoji još jedna mogućnost.
Je li taj plafon neizbježan?
Ako želite ozbiljan rast, jest. Ako ste zadovoljni postojećom veličinom poslovanja, onda nije. Ali ako želite preuzimati konkurente, širiti se na nova tržišta ili značajno povećavati poslovanje, vrlo često doći ćete u situaciju da ste iscrpili kreditne linije ili jednostavno ne želite dodatno povećavati zaduženost.
Zato je dobro diversificirati izvore financiranja. Time poduzeće postaje otpornije. U jednom trenutku morat ćete razmišljati o vanjskom kapitalu. Obitelj i prijatelji tada više nisu opcija, pa se postavlja pitanje hoćete li otvoriti vrata fondovima privatnog kapitala ili se financirati izdavanjem obveznica. Obveznice vam, primjerice, mogu omogućiti povoljniju strukturu financiranja i fleksibilnije rokove otplate nego klasični bankarski kredit.
Još jedna prednost je transparentnost. Kada jednom izađete na tržište, pa makar samo s obveznicom, vaši će podaci biti javno dostupni. To znači da će banka ili investicijski fond, kada ponovno budete tražili financiranje, već imati uvid u vaše poslovanje. Neće vas morati ispitivati od početka. Možda će vam postaviti 500 pitanja umjesto tisuću, ali i to je velika razlika.
To je zapravo ono o čemu je govorio osnivač Spana Nikola Dujmović iz iskustva izlaska na burzu?
Da. On o tome govori iz vlastitog iskustva i mislim da njegova poruka jako dobro dopire do poduzetnika. Osim toga, svaka tvrtka koja želi nastaviti rasti, a ne ostati samo “lijep biznis”, prije ili kasnije morat će profesionalizirati upravljanje. To je puno lakše kada imate partnera koji je taj proces već prošao. Vanjski investitori često vas, u pozitivnom smislu, potaknu da uredite stvari u poduzeću za koje možda niste ni bili svjesni da ih treba urediti.
Zanimljivo je da kod posljednjih IPO-ova nijedan od vlasnika zapravo nije prepustio kontrolu nad tvrtkom. I dalje su ostali većinski vlasnici.
To je točno. U prvoj fazi vlasnici uglavnom zadržavaju kontrolni paket. Takva je praksa i na razvijenim tržištima, s time da se tijekom godina njihovi udjeli postupno smanjuju. No treba razlikovati vlasničku i upravljačku kontrolu. Vlasnici često zadržavaju većinski udio, ali upravljanje prepuštaju profesionalnom menadžmentu, i to još prije izlaska na burzu. Većina investitora želi vidjeti upravo takav model. Nije im privlačno ulagati u tvrtku u kojoj većinski vlasnik i dalje samostalno donosi sve ključne odluke, a manjinski ulagatelji nemaju gotovo nikakav utjecaj.
Naravno, razina uključenosti investitora ovisi o njihovoj strategiji. Ne morate nužno imati predstavnika u nadzornom odboru. Ako ste zadovoljni njegovim sastavom, sasvim vam je dovoljno sudjelovati putem glavne skupštine kao dioničar. S druge strane, postoje investitori koji žele imati svog predstavnika u nadzornom odboru i aktivnije sudjelovati u razvoju društva. Sve ovisi o tome ulazi li netko u tvrtku kao financijski investitor koji nakon nekoliko godina planira izaći uz ostvarenu dobit ili kao strateški partner koji želi dugoročnije sudjelovati u njezinu razvoju. Kod fondova je, naravno, uobičajeno da u nekom trenutku izađu iz ulaganja i realiziraju prinos, ali način na koji će to učiniti ovisi o konkretnoj tvrtki, strategiji ulaganja i portfelju kojim upravljaju.
To nas dovodi do drugog važnog pitanja – koliko su poduzetnici uopće spremni na veću transparentnost? Ne samo u smislu vlasništva nego i objave podataka.
Da očekujemo da netko preko noći prijeđe put od potpuno zatvorene obiteljske tvrtke do burze, to bi sigurno bio problem. Ako imate vlasnika koji je cijeli život sam vodio poduzeće, nema profesionalni menadžment i odjednom ga netko gura na burzu uz obvezu objave velikog broja informacija, to neće funkcionirati.
Zato taj proces mora biti postupan. Ne očekujem da će netko ući u Sandbox, prihvatiti njegov koncept i već sutradan izaći na burzu. Cilj je da poduzetnik dobije informacije i razumije kako proces izgleda te što će se od njega tražiti u pojedinoj fazi. Tek tada može donijeti utemeljenu odluku o tome želi li krenuti tim putem.
Dakle, da najprije testira teren?
Upravo tako. Zato želimo u budućnosti organizirati i simulacije predstavljanja tvrtki investitorima. Poduzetnici će moći prezentirati svoje poslovanje panelu investitora i dobiti iskrenu povratnu informaciju. Ne o tome je li njihov poslovni model dobar ili loš, nego što investitoru nedostaje kada prvi put sluša priču o toj kompaniji, koje su najčešće pogreške i što bi trebalo unaprijediti.
To, međutim, nije prečac do burze. Ne postoji scenarij u kojem danas uđete u Sandbox, a sutra ste izlistani na tržištu kapitala.
Možda će vam u cijelom procesu trebati i psiholog.
Nije to uopće loša ideja, pogotovo kada je riječ o obiteljskim tvrtkama. Ozbiljno razgovaramo s partnerima da unutar Sandboxa razvijemo poseban modul posvećen upravo obiteljskoj tranziciji. Tu nije pitanje samo je li tvrtka spremna, nego i je li obitelj spremna. Kako urediti međusobne odnose, kako definirati pravila, obiteljske statute i sve ono što prati prijenos poslovanja na novu generaciju ili novog vlasnika. Postoje različite situacije. Neke tvrtke imaju nasljednike koji žele preuzeti posao i njima prije svega treba stručna podrška. Druge nasljednike nemaju. Ako se za njih ne pronađe rješenje u vidu promjene vlasništva ili nekog drugog oblika tranzicije, vrlo je izgledno da će se tvrtka ugasiti kada vlasnik ode u mirovinu.
Ako je izlazak na burzu svojevrsna kruna razvoja poduzeća, što je s manjim tvrtkama?
Upravo zato postoji Progress tržište Zagrebačke burze, namijenjeno malim i srednjim poduzećima. To nije uređeno tržište u punom smislu, nego segment prilagođen manjim kompanijama. Obveze izvještavanja i transparentnosti postoje, ali su razmjerne veličini poduzeća.
To nije hrvatska posebnost. Takva tržišta postoje diljem Europe upravo zato da malim i srednjim poduzećima omoguće lakši pristup tržištu kapitala i financiranju njihova rasta.
Kad biste morali pojednostavljeno prikazati put financiranja jednog poduzeća – od startupa do izlaska na burzu – kako bi to izgledalo? Imate venture capital, private equity, miniobveznice, kredit banke… Kako biste rasporedili te mogućnosti?
To je teško izraziti u postocima, ali okvirno mogu reći kako ja to vidim. Najmanji dio poduzeća na kraju će završiti na IPO-u. To je i logično.
Velik broj poduzeća mogao bi se financirati putem obveznica. To vrijedi za mala, srednja i velika poduzeća, naravno, ne za startupe. Oni nemaju dovoljno financijske povijesti da bi se uopće mogao kvalitetno procijeniti rizik te odrediti kamatna stopa ili rokovi otplate.
Zato su za njih prirodan izbor venture capital fondovi. Za obiteljska poduzeća vrlo su prikladni private equity fondovi, uz mogućnost financiranja obveznicama, a za dio većih tvrtki i izlazak na burzu. Koliki će na kraju biti udjeli pojedinih modela financiranja ovisit će o tome kakve će nam se tvrtke prijaviti u Sandbox. To danas ne možemo znati.
Na radionicama koje smo dosad održali sudjelovalo je više od stotinu poduzeća. Većinom su to bila mala i srednja poduzeća, uz nekoliko većih kompanija. Na temelju tog iskustva očekujem da će dio biti zainteresiran za venture capital, dio za private equity, velik broj za obveznice, a najmanji broj za IPO.
Zapravo govorimo o financijskoj pismenosti poduzeća. Stalno pričamo o financijskoj pismenosti građana, a taj dio gotovo da se i ne spominje.
Upravo tako. Taj nam dio nedostaje. Zato smo na Hanfinim internetskim stranicama otvorili poseban kutak za poduzetnike u kojem pokušavamo, iz perspektive nekoga tko ne zna gotovo ništa o tržištu kapitala, jednostavno objasniti koje mogućnosti postoje i dati odgovore na ono što bi ih moglo zanimati. Paralelno pripremamo i sličan sadržaj namijenjen ulagateljima.
Koliko sada imate partnera u projektu?
Trenutačno ih je 48, ne računajući Hanfu i Ministarstvo financija.
Jesu li među njima i obvezni mirovinski fondovi?
Oni će se uključiti u sljedećoj fazi, kada krenemo sa simulacijama. U ovoj prvoj fazi, koja završava dijagnostičkim izvješćem, nisu uključeni. Tijekom faze dijagnostike i dok još nema simulacija, ključni su drugačiji profili partnera – agenti izdanja, odvjetnici, revizori te VC i PE fondovi.
Spomenuli ste da biste kasnije željeli proširiti projekt. Što još planirate?
To smo zapravo predvidjeli od početka, ali smo pilot-fazu namjerno ograničili na prvi korak. Sljedeća faza uključivala bi simulaciju cijelog IPO procesa – izradu pojedinih dijelova prospekta, način predstavljanja rizika, organizaciju roadshowa, pripremu prezentacije investitorima i čitav proces predstavljanja kompanije tržištu.
Sve bismo to radili s partnerima kako bi poduzetnici mogli vidjeti kako taj proces stvarno izgleda. Uz to planiramo i simulaciju života nakon izlaska na burzu, sa Zagrebačkom burzom. Drugim riječima, kako izgleda biti izdavatelj, kakve su obveze izvještavanja i što kompaniju čeka kada jednom postane javna.
To znači da bi mogli isprobati cijeli proces prije nego što donesu konačnu odluku?
Upravo tako. U testnom okružju Zagrebačke burze prolazili bi različite scenarije i vidjeli što ih doista očekuje.
Kad smo već kod burze, dosta se kompanija posljednjih godina odlučilo na delistiranje, uz obrazloženje da su regulatorne obveze prevelike u odnosu na koristi koje dobivaju.
Kada pogledate kako su mnoge od tih kompanija uopće završile na burzi, odgovor je zapravo prilično logičan. Velik broj njih nije izašao na burzu zato što je to bila njihova poslovna odluka, nego zato što ih je na to obvezivao tadašnji zakonski okvir. Drugim riječima, nisu same procijenile da im tržište kapitala donosi vrijednost. Odjednom su morale postati transparentne iako to možda nije odgovaralo njihovu poslovnom modelu.
Tržište kapitala nije za svakoga. Nekim će poduzećima bolje odgovarati financiranje putem fondova, pri čemu izvještavaju samo svoje investitore. Neka jednostavno ne žele javno objavljivati detalje poslovanja, i to je sasvim legitimna odluka. Zato danas postoji i Progress tržište Zagrebačke burze, koje je prilagođeno malim i srednjim poduzećima. Tamo su obveze izvještavanja manje, troškovi niži, a razina transparentnosti prilagođena veličini kompanije.
Kad govorimo o razvoju tržišta kapitala, koliko bi značilo funkcionalno povezivanje regionalnih burzi?
Mislim da bi to bilo izrazito pozitivno. Ne govorimo o spajanju burzi u vlasničkom smislu, nego o funkcionalnom povezivanju tržišta. Zato su memorandum o suradnji potpisali i burze, i ministarstva, i regulatori. Tu vidim isključivo koristi. Ideja je da investitor iz Poljske, primjerice, preko svoje burze može jednostavno kupiti dionice Končara, HT-a ili Adrisa, baš kao što bi trgovao domaćim dionicama. Na taj način povećava se baza potencijalnih investitora, raste likvidnost i pojednostavljuju se procesi. Jednako vrijedi i u suprotnom smjeru. Hrvatski ulagatelj ne bi više morao tražiti pristup preko stranih članova burze, nego bi nalog mogao zadati svom domaćem brokeru, koji bi ga izvršio na drugom tržištu. Cilj je da investitor ima osjećaj kao da trguje na jedinstvenom tržištu.
To zvuči kao dobitna kombinacija za sve. Zašto onda projekt ide sporije nego što se očekivalo?
Projekt ide svojim tijekom u skladu s određenim izazovima, a oni najveći nisu na strani trgovanja, nego namire transakcija. To je tehnički puno zahtjevniji dio. Naravno da se rješenje može pronaći vrlo brzo, ali pitanje je po kojoj cijeni. Burze i depozitoriji pokušavaju pronaći model koji će biti i provediv i financijski prihvatljiv. Ako to ne učinimo kako treba, dobit ćemo integraciju na papiru, ali ne i u praksi. Nije cilj omogućiti pristup tržištu ako će on biti višestruko skuplji nego na domaćem tržištu. Cilj je da sustav bude jednostavan, učinkovit i cjenovno usporediv za sve sudionike.
Gdje još vidite prostor za uređenje tržišta?
U regulativi još ima dosta posla, prije svega u pojednostavljenju sustava. Nedavno smo s Ministarstvom financija tijekom konzultacija predstavili prijedloge izmjena Zakona o tržištu kapitala kojima želimo smanjiti regulatorno opterećenje. Dio toga možemo učiniti na nacionalnoj razini, odnosno ukloniti ono što smo sami tijekom godina dodatno propisali. Međutim, tamo gdje pravila proizlaze iz europske regulative, promjene su moguće samo ako se o njima dogovore sve države članice. Na tome sada rade Europska komisija, Vijeće i Europski parlament. Neće sve ići jednostavno, ali politička volja postoji, i to je najvažnije. Koliko ćemo biti uspješni, teško je danas procijeniti.
Predstavili ste nedavno s Vladom Zakon o investicijskom računu. Koji se efekti od njega očekuju?
Mislim da bi to moglo potaknuti građane da više ulažu umjesto da velik dio štednje drže na tekućim računima, gdje njihov novac praktički ne ostvaruje prinos, dok ga inflacija postupno nagriza. Prijedlog je u javnom savjetovanju i već ima više od 120 komentara, što pokazuje veliki interes javnosti.
Europa često govori o pojednostavljenju pravila kako bi bila konkurentnija SAD-u.
Vjerojatno nikada nećemo biti jednako konkurentni kao SAD, i mislim da to nije cilj. Amerika s jedne strane ima manje regulacije, ali s druge građanin ostaje znatno više prepušten sam sebi. Europa ima drukčiji društveni model. Imamo određenu razinu socijalne sigurnosti i želimo je zadržati.
To se vidi i po ponašanju ulagatelja. Prosječni Amerikanac zna da će za svoju mirovinu u velikoj mjeri morati sam štedjeti i ulagati. Prosječni Europljanin očekuje da će dio te sigurnosti osigurati država. To ima svoje prednosti i nedostatke. Dobro je to što europski građani imaju zaštitnu mrežu, ali zato možda sporije razvijamo kulturu ulaganja. Naš cilj nije kopirati američki model, nego pronaći europski model koji će istodobno omogućiti razvoj tržišta kapitala i zadržati odgovarajuću razinu zaštite ulagatelja.
Znači, Europa nikada neće biti Amerika?
I ne treba biti. Moramo sami definirati kako izgleda uspješno europsko tržište kapitala. Kada bismo samo kopirali američki model, vrlo vjerojatno bismo dobili i probleme koje danas vidimo na njihovu tržištu. Ne govorim samo o financijskom sektoru. Pogledajte primjerice prehrambenu industriju. Postoje tisuće sastojaka koji su dopušteni u SAD-u, a zabranjeni u Europi. Njihove kompanije možda zbog toga posluju jednostavnije, ali potrošači plaćaju određenu cijenu. Mi smo kao Europa odlučili da nam takav kompromis nije prihvatljiv. Isto vrijedi i za financijsku industriju. Pravila možemo pojednostaviti, ali nikada do razine da ulagatelj ostane nezaštićen.
U SAD-u je ponovno krenuo val deregulacije financijskog sektora. Često se postavlja pitanje – što može poći po zlu?
Ako pogledate povijest financijske regulacije, vidjet ćete da se ona često kreće u ciklusima. Nakon razdoblja deregulacije obično dođe kriza, pa slijedi novi val regulacije. To nije ništa novo. Mi u Europi ne radimo deregulaciju. Radimo pojednostavljenje sustava. Pokušavamo ukloniti ono što smo tijekom godina nepotrebno zakomplicirali.
Govorimo o gold platingu – situaciji u kojoj država pri prenošenju regulative propiše dodatna nacionalna pravila koja Europa uopće nije tražila. Ako je europska regulativa dovoljna za velike kompanije, postavlja se pitanje zašto bismo hrvatskim društvima, koja su znatno manja, nametali dodatne obveze.
Naravno, većina tih pravila uvedena je s dobrim namjerama. Međutim, tijekom godina propisi se gomilaju, dodajete nova pravila, a stara ostaju. U jednom trenutku morate stati i zapitati se služi li pojedina odredba još uvijek svojoj svrsi ili je samo administrativni teret.
Primjerice?
Zakon o leasingu već je prilično star i vrijeme je da ga ponovno pregledamo. Treba vidjeti što se tijekom godina nakupilo i gdje postoji prostor za rasterećenje industrije. Kod investicijskih fondova već smo napravili najveće promjene, posebno kada je riječ o alternativnim investicijskim fondovima. Kada se taj sektor počeo razvijati u Hrvatskoj, iz opreza smo ga regulirali gotovo jednako strogo kao UCITS fondove. Posljedica toga je bilo je usporavanje razvoja tog dijela financijske industrije.
Europska regulativa zato predviđa pragove – određenu veličinu imovine pod upravljanjem – od kojih se primjenjuju pojedina pravila. Mi smo u Hrvatskoj u početku propisali da se svi moraju licencirati bez obzira na veličinu fonda. Pokazalo se da je taj regulatorni teret bio prevelik.
Prvi val rasterećenja proveli smo još 2021. godine. Nakon toga porasla je imovina pod upravljanjem, smanjili su se troškovi i počeli su se osnivati novi fondovi. U posljednjih godinu dana, s Ministarstvom financija, napravili smo dodatna rasterećenja, i za alternativne i za UCITS fondove, upravo tamo gdje smo imali nacionalni gold plating. Rezultati se vide: raste imovina pod upravljanjem, nastaju novi fondovi i razvija se čitav ekosustav.
Ne možemo izbjeći temu kripta, sada su došla nova pravila za reguliranje te klase imovine.
Mi smo i prije europske Uredbe MiCA nadzirali pružatelje usluga povezanih s virtualnom imovinom, ali prvenstveno na temelju pravila o sprječavanju pranja novca. Naravno da na globalnom tržištu postoje prijevare i subjekti koji pokušavaju iskoristiti kripto za nezakonite aktivnosti. Upravo zato uvedena je MiCA. Do sada smo nadzirali prije svega područje sprječavanja pranja novca, a sada nadziremo i samo pružanje usluga klijentima.
U Hrvatskoj je proces licenciranja završen 1. srpnja. Trenutačno pet društava ima licencu, dok su ostali ili prestali pružati te usluge ili su u međuvremenu zatvorili poslovanje. Najvažnija je promjena za građane ta što Hanfa od sada nadzire način na koji licencirani pružatelji pružaju usluge, kako štite imovinu klijenata, što smiju preporučivati, a što ne. To ne znači da je kripto odjednom jednako siguran kao ulaganje u dionice. Nije. Riječ je o drukčijoj vrsti imovine i različitim razinama rizika.
Postoje projekti koji imaju konkretan poslovni model, ali postoje i oni koji su potpuno špekulativni. Zato je važno da regulativa prati razvoj tržišta. Danas već imamo i nova tržišta predviđanja u SAD-u, koja se pokušavaju oblikovati kao financijski proizvodi ili izvedenice.
Takvi proizvodi mogu biti izrazito rizični za male ulagatelje. Upravo zato u Europi postoje zabrane i ograničenja za njihovu prodaju malim ulagateljima te vrlo stroga pravila za proizvode poput CFD-ova i binarnih opcija.
No i špekulativno trgovanje ima svoju funkciju. Tu se možda možemo malo više približiti američkom modelu, ali ne previše. Ne možemo građane motivirati da ulažu ako im cijelo vrijeme govorimo: “Nemojte, to je rizično.” Naravno da postoji rizik, od običnih dionica do najsloženijih proizvoda poput CFD-ova. Ali ljudima treba omogućiti da preuzmu razumnu razinu rizika.
Nijedno ulaganje nije potpuno bez rizika. Čak ni državni vrijednosni papiri nisu potpuno lišeni rizika, što se vidi i kroz prinose. Naša uloga kao regulatora nije obeshrabrivati ljude da ulažu. Naš je posao omogućiti da ulažu u okružju koje je pošteno te u kojem svi raspolažu približno jednakim informacijama i mogu donijeti informirane odluke.
Koliko smo mi, kao društvo, zapravo spremni prihvatiti rizik?
Rekla bih da smo često spremni prihvatiti najveći rizik upravo onda kada ga najmanje razumijemo (smijeh, op.a.). Kripto je dobar primjer. Sjećam se jedne rasprave sa studentima Ekonomskog fakulteta. Jedan student rekao je da njemu regulativa nije potrebna jer može u nekoliko dana zaraditi višestruko više nego na drugim ulaganjima. Odgovorila sam mu da je upravo on razlog zbog kojeg regulativa postoji. Na tržištu postoje profesionalni igrači koji imaju neusporedivo više znanja, iskustva i informacija. Uz to postoje i oni koji svjesno pokušavaju iskoristiti neiskusne ulagatelje.
Netko će možda imati sreće i ostvariti veliki prinos, ali to je vrlo mali broj ljudi. Dugoročno većina neće biti uspješnija od profesionalnih sudionika tržišta. Taj razgovor pokazao mi je koliko je važno razumjeti rizik, čak i među studentima ekonomije, od kojih biste očekivali višu razinu financijske pismenosti.
Vaše se ime spominje kao moguće nasljednice Ante Žigmana na čelu Agencije. Biste li prihvatili tu dužnost kada bi vam bila ponuđena?
O eventualnim imenovanjima ne mogu govoriti jer to je odluka Vlade i Sabora. Mogu samo reći da bi mi, kada bi mi takva dužnost bila ponuđena, bila velika čast prihvatiti je. Hanfa normalno funkcionira s četiri člana Upravnog vijeća. Gospodin Žigman ostavio je snažan trag u razvoju institucije i na tome smo mu zahvalni. Imali smo izvrsnu suradnju i vjerujem da će se ona nastaviti i između institucija.
