Davor Baković uveo je geopolitiku, problem demografije, tematizirao inovacijske cikluse u razgovore domaćih gospodarstvenika, na razini na kojoj se inače raspravlja na poluzatvorenim okupljanjima samih šampiona velikih europskih ekonomija, Zato smo Bakovića, koji već četvrtu i kaže, zadnju godinu, vodi Udrugu hrvatskih izvoznika, pitali za neposredni, spontani uvid u stanje hrvatskog izvoza i o tome što izvoznike izdvaja među drugim akterima u društvu, u Hrvatskoj.
Davor Baković od prošle je godine i EU Trade Champion, odnosno član izabrane mreže europskih gospodarstvenika, koje je Maroš Šefčovič, jedan od malog broja ozbiljno utjecajnih povjerenika, inače na čelu Glavne uprave Europske komisije za trgovinu i ekonomsku sigurnost, pozvao da budu svojevrsni ambasadori za europsku trgovinu. U stvarnosti, to je grupa menadžera iz raznih EU članica, eksperata, istraživača, koji imaju odličan uvid u to što se radi u pojedinim zemljama članicama, koji su trendovi, tendencije, koje se direktive vezane za trgovinu donose.
Primarno, Baković je predsjednik Uprave tvornice Končar-Mjerni transformatori, sastavnice grupe Končar, jak je izvoznik, a Mjerni, kako ih zovu u ekosistemu Končara, našli su svoju nišu. Poznato je da imaju tvornicu u Zagrebu, zatim u kineskom gradu Shenyangu, a grade i novu u Zaprešiću. U krugovima koji se bave proizvodnjom i biznisom, poznato je da je odrastao u Pekingu, gdje mu je otac bio diplomat, a majka dopisnica, Zorana Baković, vjerojatno najveća specijalistica za Kinu u regiji. Kad se vratio iz Kine, uopće mu se nije postavljalo pitanje hoće li ili neće ostati u Hrvatskoj, a cijeli radni vijek proveo je u Končaru.
Osoba koja radi u Mjernim transformatorima opisala je da je Baković svaki dan je u pogonu, svatko može doći na njegova vrata i bit će ne samo ovlaš, nego stvarno poslušan. Važno mu je kako se ljudi osjećaju, i ima stvaran, autentičan autoritet. Cijelo vrijeme dok razgovara o nečemu što je posao, ima širu sliku. Izuzetno cijeni žene, prema tome, u svemu je pomalo neobičan. Razgovor smo vodili u Zagrebu, uoči godišnjih odmora…
Kad se spominje hrvatsko gospodarstvo, bez iznimke izvoznicima se redaju pohvale, ali pod ruku onda i prigovori, koji se, doduše, prvenstveno odnose na našu industriju. Ne govorimo sad o analizama OECD-a, iako u onom za 2026. upozoravaju na usporavanje rasta produktivnosti ili preveliku ovisnost o europskim tržištima, nego na informirane poruke domaćih ekonomista, koji se stalno vraćaju na nedovoljnu razinu kompleksnosti izvoza, na zaostajanje u uvođenju novih tehnologija kod nekih naših izvoznika, zatim da država ne otvara dovoljno mogućnosti da se izvoz razmaše. Stalna je nelagoda i što izvrsni odlaze, a prigovara se i to što uvijek vrtimo iste pozitivne primjere, nekoliko najuspješnijih kompanija. Što biste na to odgovorili? Pitamo i iz perspektive toga i da ste Vi osobno dali veliki zamah svojoj tvrtki Končar-Mjerni Transformatori, koja je u vrhu hrvatskog izvoza. Dakle, i sami ste izvoznik, i kao predsjednik Udruge izvoznika poznajete izbliza tu, u najboljem smislu riječi, elitu hrvatskoga gospodarstva. Što nam možete i o njima reći, i to sad, na kraju četverogodišnjeg perioda u kojem ste vodili Udrugu, kakvi su to ljudi??
Poznate su mi te analize, ali ne bih ovom prilikom ulazio u detaljne usporedne analize hrvatske industrije i izvoza. No, mogu reći da se u posljednjih pet godina vidi kvalitativan pozitivni trend, kojim se smanjuje raskorak s nekim nama sličnim gospodarstvima. Često smo se uspoređivali sa Slovenijom ili Češkom, koje su nekoliko godina prije ušle u Europsku uniju, u drukčijim okolnostima kad je pozornost bila potpuno na razvoju novih članica pa su i zato vrlo dobro iskoristile nekoliko europskih financijskih perspektiva.
Ono što je bitno za nas je da hvatamo korak, tako što se popravila struktura izvoza više dodane vrijednosti, što znači da naši izvoznici sve bolje pronalaze niše u kojima su konkurentni. Takvih je primjera mnogo. Na neki način je to očekivano jer vam izvoz, tj. tržište neće dugo dopuštati da te niše ne nađete. I naravno, da se ono što je generalna agenda Europske unije, prenosi i ovdje kod nas, a to je ulaganje u energetsku tranziciju, digitalizaciju, automatizaciju, i u sva ostala područja, što je nedvojbeno pomoglo rastu izvoza više dodane vrijednosti. Tako da se pokazalo da ovdje, barem mi izvoznici ne samo da znamo zašto nešto želimo, nego znamo i kako postići to što želimo.
Ali, htio bih nešto drugo reći o izvoznicima. Još sam više njima impresioniran sad, kad sam ih dobro upoznao, nego kada su me prije četiri godine izabrali na čelo Udruge. Izvoznici su golemi potencijal Hrvatske. Statistike i analize koje ste naveli može pročitati svatko, ali, nakon četiri godine bliskog kontakta s tom ekipom, prevlada drukčiji dojam, drukčija kvaliteta. Shvatite da hrvatsko gospodarstvo ima kvalitetu koja se izvana često ne vidi u tim analizama. Kad ih upoznate izbliza, morate ostati impresionirani načinom na koji rade, kako rješavaju probleme i nalaze rješenja, kako su spremni na udarce čak i kad pobjeđuju, i kako se brzo dižu kad padnu. I još k tome, to su normalni, ne napuhani ljudi. Izvoznici su uistinu golem potencijal, jači od statistika.
Zašto se taj stvarni potencijal koji ste opisali ne prelijeva na cijelo gospodarstvo?
Ne znam točno što koči druge, sigurno je više faktora u pitanju. Možda će se to prelijevanje tek dogoditi, s vremenom. Možda kod nas još uvijek postoji određeni kompleks manje vrijednosti, ili, možda točnije, kompleks male nacije. Svakako nešto u mentalitetu. Kad sam se 2002. vratio iz Pekinga u Zagreb, a tamo smo živjeli zbog posla mojih roditelja, primijetio sam određen manjak samopouzdanja tamo gdje za to nije bilo razloga, ali i kompleks više vrijednosti gdje tome nije bilo mjesto.
Nije mi bilo jasno otkud taj automatizam, to strahopoštovanje da se, na primjer a priori vjeruje njemačkom inženjerstvu, američkim bankama ili vojnoj industriji, francuskim vinima, a ne onome što bi se objektivno trebalo zaključiti da je bolje. Skale su mi bile čudne. Imam dva brata, jedan je živio u Londonu, a drugi još živi u Beču, i kad bi dolazili u Zagreb, odnosili su se prema njima kao prema stručnjacima iz velikog svjetskog središta. Beč je svakako vrlo lijep, ali da je baš velik, ne bih rekao. Sve ovisi s koje pozicije promatramo. Primijetio sam kod naših ljudi nedostatak povjerenja u vlastite sposobnosti i sklonost uzdizanju drugih. Kao da ono što kaže njemački inženjer automatski vrijedi 20 posto više, kineski 20 posto manje.
Mislim da to jednostavno nije istina. Posvuda ima vrhunskih ljudi i posvuda postoji prosječnost. Odgovorno mogu reći da su, kad sam već u primjeru tehnike, naši inženjeri s FER-a među najboljima na svijetu. To potvrđuju tržišta na kojima uspješno rade. Mislim da nemamo razloga da se zaplićemo u kompleksu manje vrijednosti. Ono što ubija male nacije, ali i pojedince koji imaju potencijal da taj potencijal ostvare, je strah. Teško je biti ambiciozan kad si prestrašen. Vjerujem da je za uspjeh potrebna kombinacija ambicije, hrabrosti i osjećaja za realnost. Ne treba se bojati. Ekonomiju na kraju ne pokreće statistika, pokreću je ljudi – isključivo ljudi.
Isključivo ljudi? No, uskoro možda i umjetna inteligencija?
Taj razvoj još promatram. Vidim golem globalni hype tu i mislim da se pumpa veliki AI balon. Ali, to ne znači da će taj balon prsnuti, ili ako hoće, nemoguće je predvidjeti kada će se to dogoditi. Svojedobno je i internet bio veliki balon i nitko nije uspio predvidjeti kada će puknuti, no to se dogodilo. Mislim da se u oba slučaja radi o tehnologiji koja mijenja i koja će promijeniti svijet, samo će se to s umjetnom inteligencijom dogoditi kasnije nego što mnogi očekuju. Uostalom, vidjet ćemo, možda uskoro.
Što se tiče scenarija prema kojem će superinteligencija vladati svijetom, realnije mi se čini da ćemo svjedočiti geopolitičkom kaosu i ratu koji će izazvati ljudi, nego dominaciji strojeva. Glavna tema trenutačno je tko će predvoditi takvu revolucionarnu tehnologiju, a ne hoće li ona imati svojih ideja. Posebno je složeno kad govorimo o toj temi u svjetlu produktivnosti. Putem AI-ja moći će se postići veća produktivnost, što mnogi žele. No, takav scenarij mogao bi uzrokovati masovna otpuštanja i prebrzu redistribuciju radne snage, pitanje je koliko bi ta dodana produktivnost vrijedila društvenih šokova koji bi uslijedili.
Možda će zato univerzalni temeljni dohodak postati nužnost? To je vrlo stara ideja, ali ponovo se aktualizira, ako si predočimo generacije koje će zbog AI-ja ostati bez posla.
Prije u Europi, čak i u Kini. U Americi, ne vjerujem da je to trenutačno moguće, pogotovo to mislim nakon razgovora s vrlo upućenim Amerikancima, visoko odgovornima u svojim industrijama. Njihova je procjena da američki mentalitet jednostavno nije takav da bi Amerika prihvatila ideju univerzalnog dohotka za ljude koji bi bili žrtve produktivnosti koju bi omogućio AI. Upravo zato i strahuju da bi takav razvoj događaja mogao izazvati ozbiljne društvene nemire, koji bi ugrozili cijeli njihov sustav i imali neizvjestan ishod. Kinezi, primjerice, već imaju zakone koji zabranjuju kompanijama otpuštanje radnika koji je zamijenjen robotom. Mislim da na univerzalnom dohotku treba još puno raditi, u raznim multilateralnim organizacijama i okvirima.
Onda možda Njemačka, kojoj se zamjera da posrće i zaostaje, da više nije motor Unije, da nije na vrijeme reagirala, ipak radi nešto dobro kad se kreće polaganije? Ili čak cijela Europa? Kad tako opisujete što može donijeti ovo tehnološko ubrzanje, možda ispadne da sporost i nije tako loša?
Njemačka ipak tehnološki jako zaostaje. Zaostaje cijela Europa. U tome nema ništa dobro. Moj kolega, ugledni hrvatski gospodarstvenik koji je u Kini radio na visokoj tehnološkoj funkciji, kaže da su ga tamo uvijek pitali što se događa u Americi, a u Americi, što se događa u Kini. Nitko ga nije pitao što se događa u Europi. To jest percepcija Europe trenutačno, više kao tržište i mjesto za odmor, nego kao snaga i sila sposobna da vodi društvo i ekonomiju. To je nova situacija. A kod Nijemaca, kako ja njih vidim, ima nešto zanimljivo. Dok sustav funkcionira, oni su njegovi poslušni robovi. No, kad sustav pukne i nađu se na podu, i kad više nemaju izbora, iznenađujuće brzo postanu kreativni i inovativni. Ta njihova kombinacija discipline, upornosti i žilavosti omogućuje im da se nakon velikih kriza ponovno podignu. To vrijedi i geopolitički, i ekonomski i kako hoćete.
Je li europsko tehnološko zaostajanje za Amerikom i Kinom postalo opasno? Je li fatalno, nenadoknadivo?
Europa je još uvijek ekonomska, tehnološka i industrijska sila. Nije propala. No, nije tako dominantna kao što je bila prije i to utječe i na poziciju i percepciju i Njemačke i Europe. Tu bitku jednostavno trenutačno gubimo. Europa je kroz povijest dugo bila jaka i glavna i zbog toga se uljuljkala i smatrala da je ta udobna pozicija nepromjenjiva. Europski kompleks više vrijednosti bujao je dok su drugi uporno radili i rasli, a ona to, tako samozadovoljna, nije primijetila. Problem je što se Europa predugo oslanjala na uvjerenje da će zauvijek ostati relevantna i utjecajna. Imala je jeftinu rusku energiju, besplatan američki sigurnosni kišobran, a Kinu je doživljavala prije svega kao tržište. Kad su pak primijetili da je Kina osnažila, onda su se tješili da će je Indija zamijeniti. Europa je vrlo dugo, desetljećima, podcjenjivala Kinu i slažem se da danas više nije tako, ali tek se nedavno trgla i redefinirala svoj odnos s Kinom.
Točno je i to da je Europa danas podcijenjena. Ali, podcijenjenost nije uvijek loša stvar. Osobno govoreći, mene je kroz život najviše motiviralo kada sam bio podcijenjen. Uz to, velika je pogreška podcijeniti protivnika. Možda će Europa upravo sada, kad nije u središtu pozornosti, kada je se podcjenjuje, pokazati što doista može. U povijesnom, ekonomskom razvoju dovoljno je da se jedna generacija uljuljka i povjeruje da je najbolja u svemu i da se umisli kako svima može propovijedati. Tada se izgubi osjećaj za stvarnost. Konkretno, nešto na što Europa nije dovoljno brzo reagirala je multipolarnost svijeta. Uljuljkala se u taj komfor. Nije primijetila povijesne promjene, iako, koliko je taj unipolaran svijet trajao, tek 35 godina otprilike.
Povijesna epizoda.
Ma, intermezzo.
Kažete da Hrvatska ima velik potencijal, ali istodobno je činjenica da se suočava s iseljavanjem i demografskim padom. Na koga bi se onda razvoj trebao oslanjati?
Na one koji ostanu i na one koji će se vratiti. Možda će nas biti manje, ali postoje zemlje koje su pokazale da broj nije presudan. Pogledajte Izrael. Ima samopouzdanje i ambiciju i ozbiljna je država. Ono što ubija male narode je strah. Teško je biti ambiciozan ako živite u strahu. Uostalom, moramo primijetiti da iseljavanje danas nije kao nekada, kada se odlazilo da se više nikada ne vrati. Danas mladi odlaze, uglavnom u druge zemlje EU-a, i mnogi se vraćaju s novim iskustvima, znanjima i perspektivom. Zapravo, ta dinamika stjecanja iskustva u raznim sredinama, to je neprocjenjivo bogatstvo. Moramo puno raditi na tome da se čim više takvih ljudi poželi vratiti, a imaju jako dobar motiv – lijepu i sigurnu zemlju s visokom kvalitetom života. Kad k tome dodamo još više mogućnosti da se profesionalno ostvare, siguran sam da će se oni koji su otišli vraćati u velikim brojevima.
Menadžeri često prigovaraju da mladi više nemaju odnos prema radu koji se činio samorazumljiv za one koji žele uspjeti. Knjige su napisane o Generaciji Z i njihovoj ležernosti prema poslu i trudu. Vi ste od onih rođenih 1980. Vidite li i vi takvu promjenu, primjerice, na generaciji koja je vas dočekala? Vodite veliku tvornicu, pokrenuli ste i gradite novu, širite proizvodnju, trebate ljude. Kako ih nalazite?
Stariji su me itekako motivirali, možda dijelom zato što mi se neke stvari nisu sviđale, meni i mojoj generaciji, pa smo mislili da ih možemo napraviti bolje. No, često čujem kolege kako govore da mlade danas nije moguće motivirati. Nisam siguran da je problem u mladima jer, konačno, cijelu se ljudsku povijest stariji žale na mlade. Mislim da današnje generacije nisu ništa lošije. Dapače, one su već digitalizirane, gotovo otkad progovore.
U ozbiljan profesionalni život ulaze potpuno digitalno pismeni i to je njihova ogromna prednost koju treba iskoristiti. Treba pronaći pravi način da ih se motivira, treba naći ključ za njih. Najvažnije kod vođenja tvrtke je naći dobre ljude i zadržati ih. A zadržati ih, to je puno teže i od samog pronalaženja. Mislim da se jedna okolnost svakako promijenila s novim generacijama, a vezano je uz tržište rada. Imam osjećaj da je mladima danas nikad lakše naći drugi posao, čak promijeniti branšu i probati nešto novo, pogotovo tako s onima koji su vrhunski. Tako da je danas bitno, usudim se reći, kao nikad prije, biti u stanju čuti i razumjeti mlade i inspirirati ih.
Evo, Orqu su pokrenuli vrlo mladi ljudi, daleko od Zagreba, a očigledno su posebna tvrtka koja ima vrlo široku sliku, mala kompanija, a najnovijeg inovacijskog ciklusa. Kako uopće nastaju takve tvrtke?
Stvaraju ih ljudi određenih kvaliteta, ovi vrhunski, ljudi koji imaju ambiciju, nemaju strah ni komplekse, a ipak se stalno pitaju rade li dobro, odnosno, oni imaju svoje komplekse pod kontrolom i rade na sebi. Nužna je ta samosvijest i stalno preispitivanje. Primijetio sam još nešto. Što su ljudi kvalitetniji, čak i uspješniji, to su skromniji. Ne sjećam se kad sam upoznao vrhunske i istodobno prepotentne ljude. Što više ostvare i što se više bore, bolje spoznaju sebe. I dakako, treba imati uzore u životu.
Tko su bili vaši uzori?
Moji uzori su moja obitelj, u širem smislu. To su moji roditelji, moja braća, a poslije u životu i moja supruga. Imao sam tu sreću da sam odgojen u obitelji jakih žena, a danas me inspiriraju supruga i naše dvije kćeri. Moram, naravno, spomenuti i moje učitelje kroz život.
Zvuči vrlo kineski, kao i ono ratničko upozorenje da ne treba podcjenjivati protivnika. Stalno se vraćamo na Kinu, što je razumljivo, jer ni u Hrvatskoj, ni u cijeloj široj regiji nema mnogo ljudi vašeg iskustva. Koliko ste i što ste zapravo ponijeli iz Kine?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer to je mjesto na kojem sam odrastao i makar sam se kretao u vrlo međunarodnoj sredini, izloženost kineskom duhu i kulturi bila je neizbježna i znatna, tako da – da, rekao bih da mi je usađen izvjestan kineski kodeks, koji na prvo mjesto stavlja lojalnost te poštivanje roditelja i učitelja. No, podjednako je važno što sam srednju školu u Pekingu proveo u pakistanskoj vojnoj školi, na engleskom jeziku. Rekao bih da sam se tamo naučio disciplini, makar su i kineske škole poznate po tome. To je, ukratko, ono što sam tamo dobio u formativnim godinama, i na tome sam zahvalan.
Koliko je članstvo u Europskoj uniji pomoglo hrvatskim izvoznicima?
Jako puno. Cijeloj zemlji, ne samo izvoznicima. I direktno i indirektno. Prije svega i najvažnije, što se tiče industrije i izvoznika, promijenio se način razmišljanja. Smatram da se situacija ne može usporediti s onim prije, kad je horizont bila samo Hrvatska ili regija, sad je to cijela Europska unija. Pomogli su i brojni financijski instrumenti, uvijek rado istaknem HBOR i HAMAG-BICRO koji su povezani s europskim sredstvima, ali i razni za izvoznike poticajni zakoni. O pomoći nakon Covida, najviše mislim na NPOO, ili nakon potresa u Zagrebu i Petrinji, ne moram ni govoriti. Promijenio se cijeli ambijent, koji je danas samorazumljiv, pa ga više i ne komentiramo, ali promjena je velika. Kad sam se 2002. vratio, još sam imao dojam da putujući u Beč, na primjer, ili u Madrid, idemo u pravu Europu.
Danas više nemam osjećaj da Zagreb nije Europa. Čak obratno, dogodi se da odem negdje u zemlje koje smo zvali zapadna Europa i u tim se gradovima zapitam: je li ovo još Europa? Ne mislim pritom samo na promjene koje donose migracije, nego i na birokraciju, na primjere propadanja gdje je nekada bio visoki standard, na neučinkovite javne servise. Znamo da nije svugdje u Hrvatskoj podjednako dobro, neke se regije sporije razvijaju. Ali, evo, ja se ugodnije osjećam u Istri nego u Italiji, a te pozitivne promjene posljedica su integracije u Europsku uniju, posljedica članstva.
Kada u Udruzi izvoznika govorite o razvoju Hrvatske, stavljate naglasak na industriju, a turizam vam je očigledno u drugom planu. Zašto?
Nemam ništa protiv turizma, neka ga bude što više, da se što bolje vodi i da bude što kvalitetniji. Ali, u fazi razvoja smo gdje se prioritet mora staviti na razvoj industrije i uslugu visoke dodane vrijednosti. U Dalmaciji, na primjer, često čujem da je teško razvijati posao koji nije vezan uz turizam. Upravo zato treba graditi gospodarstvo u kojem će turizam biti komplementaran industriji, a ne njezina zamjena.
Tvrtka koju vodite, Končar Mjerni transformatori, snažno je prisutna na američkom tržištu. Dakle, možete nam iz prve ruke reći ono o čemu se govori, a to su promjene nakon dolaska administracije Donalda Trumpa. Je li se uistinu promijenila poslovna klima? Kakav je sada stvarni stav prema zelenoj tranziciji?
Osjeća se promjena, to je sigurno, a kad je riječ o energetici, osjeća se i promjena prema zelenoj tranziciji. Mjerni transformatori nisu pretrpjeli veliki udar, zato što su nam proizvodi i dalje traženi, tj. teško nalaze domaću zamjenu za njih, ali da su carine i, prije svega, njihova nepredvidljivost problem, to stoji. Naši američki poslovni partneri ni sami ne znaju kakva će pravila vrijediti za nekoliko mjeseci. Najgora je upravo ta neizvjesnost, to drmanje, zato ih ima dosta koji se okreću od Amerike, traže mjesta gdje postoji konzistentnost. Naravno, ima i onih koji će dio poslovanja preseliti tamo.
Dobro. A šire, hoće li zelena tranzicija ipak opstati?
Vjerujem da hoće, ali rekao bih po nekom modelu koji je sličniji kineskom, prema kojem je svaka energija dobrodošla. Mislim da će najštetniji izvori poput ugljena postupno nestajati, ali će prirodni plin, primjerice, još dugo ostati. Umjesto jednostavne podjele na zeleno i ne-zeleno, razvijat ćemo različite razine zelene tranzicije, nastat će i borba za definicije što je zeleno, a što nije.
