Savez NATO suočen je s većim izazovom od Rusije i Kine: njegove članice više ne dijele koherentno razumijevanje vrijednosti, gospodarskog poretka, geopolitičke vizije i pravnih načela zbog kojih je uopće osnovan. Svaki dugovječni vojni savez u konačnici ovisi o naizgled jednostavnom pitanju: što zapravo brani? Bez jasnog odgovora, on postaje reaktivan, definirajući se svojim protivnicima umjesto zajedničkim ciljem.

Poljuljani temelji

Kada je NATO osnovan 1949. godine, ta je svrha bila posve jasna. Nakon razaranja Drugog svjetskog rata, Savez je utemeljen kako bi obranio ono što su njegovi osnivači nazivali “slobodnim svijetom” od sovjetskog ekspanzionizma. U svojoj je srži težio očuvanju liberalnog međunarodnog poretka izgrađenog na četiri međusobno isprepletena stupa: demokratskoj vlasti, gospodarskoj otvorenosti, geopolitičkoj prevlasti Zapada i međunarodnom pravu utemeljenom na Povelji Ujedinjenih naroda.

Danas je svaki od tih temelja poljuljan. To je najočitije u samom političkom identitetu Saveza, koji je oslabljen nazadovanjem demokracije i jačanjem autoritarnosti. NATO je možda i dalje najmoćniji vojni blok na svijetu, no njegov moralni legitimitet ovisi o tome hoće li njegove članice i dalje živjeti demokratske vrijednosti koje promiču. Odgovor mnogih vlada članica NATO-a na izraelsku vojnu kampanju u Gazi razotkrio je sve veći jaz između deklariranih vrijednosti tog saveza i politike njegovih članica. Dok Međunarodni sud pravde i Međunarodni kazneni sud nastavljaju ispitivati optužbe za genocid i druge teške povrede međunarodnog prava, nekoliko vodećih članica NATO-a – predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama – i dalje pruža političku potporu i zaštitu izraelskoj vladi.

Međutim, savez čiji je povijesni legitimitet ukorijenjen u poslijeratnom odbacivanju fašizma i genocida ne može si dopustiti selektivnost u obrani univerzalnih humanitarnih načela. Moralna dosljednost nije etički luksuz, već strateški resurs koji NATO odbacuje na vlastitu odgovornost. Liberalni ekonomski poredak također je pod sve većim pritiskom. Ironično, njegov najveći izazov ne dolazi od NATO-ovih protivnika, već od njegovih vlastitih članica jer su protekcionizam, carinski ratovi i politizacija međunarodne trgovine potkopali sustav temeljen na pravilima koji su zapadne zemlje desetljećima gradile i održavale nakon 1945.

U međuvremenu, težište globalnoga gospodarstva odlučno se pomaknulo prema Aziji. Kada je NATO osnovan, njegove su članice činile otprilike dvije trećine svjetskog BDP-a. Njihov se udio od tada smanjio na manje od polovice, s obzirom na to da se Azija nametnula kao glavni pokretač rasta globalnog gospodarstva.

Treći stup poslijeratnog poretka – geopolitičko vodstvo – postao je jednako krhak. Hladni rat pružio je NATO-u jasan strateški okvir. Ipak, nakon raspada Sovjetskog Saveza pretpostavka o trajnoj američkoj prevlasti postala je općeprihvaćena dogma, podupirući uzastopne valove širenja NATO-a i učvršćujući uvjerenje da sama vojna nadmoć može krojiti međunarodne ishode.

Rat u Afganistanu razotkrio je granice te pretpostavke. Nakon napada na SAD 11. rujna 2001., NATO je pokrenuo najveću i najdulju vojnu operaciju u svojoj povijesti. Ipak, unatoč dva desetljeća premoćne vojne i tehnološke nadmoći, talibani su se vratili na vlast. Pouka nije u tome da je sila postala nevažna, već da uspjeh na bojištu ne može zamijeniti političku strategiju. Trajna sigurnost iziskuje diplomaciju, izgradnju institucija, regionalni angažman i dugoročnu političku viziju.

promo

Hrvatska digitalizirala sustav prijevoza opasnih tvari

PRIMOPREDAJA

Dostava kakvu poznajemo ubrzano se mijenja: DHL je već krenuo

Ta je pouka još relevantnija u današnjem multipolarnom krajoliku. Iako odvraćanje ostaje neizostavno, hladnoratovski okviri više ne odgovaraju svijetu oblikovanom ekonomskom prisilom, migracijama, energetskom nesigurnošću, tehnološkim natjecanjem i kibernetičkim ratovanjem. NATO stoga mora vojnu snagu nadopuniti geopolitičkim predviđanjem i sofisticiranim državništvom.

Transakcijski aranžman

Europsku vlastitu stratešku proturječnost sve je teža ignorirati. Ukrajina, Crno more i Bliski istok danas čine jedinstvenu, međusobno povezanu zonu nestabilnosti, no Europska unija i dalje isključuje jedinu zemlju koja se nalazi na raskrižju svih triju područja: Tursku. Europa koja teži strateškoj autonomiji ne može si priuštiti da ostane u stanju strateške rascjepkanosti. Pristupanje Finske i Švedske ojačalo je sjeverno krilo NATO-a, ali europska južna sigurnosna arhitektura sada ovisi o integraciji Turske u političke, kao i u sigurnosne institucije EU-a.

Na kraju, međunarodni pravni poredak sve više ustupa mjesto politici velikih sila, a vjerodostojnost svakog saveza počiva na spremnosti da se zauzima za norme koje zagovara. Ipak, prijetnje američkog predsjednika Donalda Trumpa preuzimanjem Grenlanda – autonomnog danskog teritorija – dovele su u pitanje jedno od ključnih načela Povelje UN-a: teritorijalni integritet suverenih država. Kada vodeća sila NATO-a prijeti suverenitetu jedne od vlastitih članica, predanost saveza međunarodnom pravu zvuči isprazno. Ove strukturne izazove dodatno produbljuje sve dublji raskol oko strateške svrhe NATO-a. Naravno, nesuglasice među saveznicima nisu novost. Primjerice, rat u Iraku duboko je podijelio Sjedinjene Države i njihove europske partnere, no obje su strane i dalje smatrale NATO nužnim za transatlantsku sigurnost. Današnja su neslaganja puno dublja. Pod Trumpom, SAD sve više tretira NATO kao transakcijski aranžman, donoseći ključne vanjskopolitičke odluke bez konzultacija s ključnim saveznicima.

Rat u Iranu zorno to prikazuje. Sukob, koji bi mogao preoblikovati regionalnu sigurnosnu kartu i duboko potresti globalno gospodarstvo, nosi dalekosežne posljedice za svaku članicu NATO-a, no čini se da sam savez nije imao nikakvu ulogu u procesu donošenja odluka. Savez čije članice mogu biti uvučene u regionalni sukob koji nisu zajednički odabrale niti politički podržale, riskira potkopavanje međusobnog povjerenja prijeko potrebnog za sigurnosnu suradnju.

S obzirom na to da je kriza NATO-a prije svega kriza identiteta, a ne njegovih vojnih kapaciteta, za revitalizaciju Saveza nije dovoljno samo povećati proračune za obranu ili osnažiti odvraćanje. NATO-u je potrebna nova normativna osnova utemeljena na demokratskom legitimitetu i ljudskim pravima, ponovna predanost međunarodnom pravu i ekonomska vizija prilagođena eri preslagivanja globalne moći. Ti se ciljevi ne smiju promatrati odvojeno. Bez koherentne strateške filozofije u čijem su središtu demokratski legitimitet, ljudska prava i vladavina prava, NATO riskira svesti se na puki instrument promjenjivih nacionalnih interesa. Budućnost Saveza u konačnici manje ovisi o vanjskim prijetnjama s kojima se suočava, a više o njegovoj sposobnosti da redefinira što transatlantska zajednica jest i što, u konačnici, želi braniti.

© Project Syndicate, 2026.