Kevin Warsh i službeno je preuzeo osjetljivu dužnost guvernera američkih Federalnih rezervi. Novo doba za Fed počinje u vrlo neobičnom političkom okruženju. Vidjeli smo to i prilikom same senatske potvrde. Naime, njegova potvrda bila je najkontroverznija u povijesti središnje banke, prošavši Senat gotovo isključivo stranačkim glasovanjem s 54-45. Usporedbe radi, Jerome Powell potvrđen je s 84-13, Janet Yellen s 56-26, a čak je i ponovno imenovanje Bena Bernankea u doba krize prošlo Senat s 70-30.
Tijekom ceremonije polaganja prisege američki predsjednik Donald Trump suptilno je pozvao na labav(ij)u monetarnu politiku. Nema sumnje, Warsh je kompetentan središnji bankar. Međutim, kontinuirani politički pritisak Trumpa – posebno ako ostane tako eksplicitan kao posljednjih mjeseci – riskira stvaranje dojma da njegovi ekonomski argumenti za monetarno ublažavanje zapravo prikrivaju politička razmatranja.
Uzmimo za primjer procvat umjetne inteligencije. U pripremi za svoju nominaciju, Warsh je pozvao na preventivno smanjenje kamatnih stopa, tvrdeći da bi procvat produktivnosti potaknut umjetnom inteligencijom opravdao popustljiviji stav. Međutim, nakon detaljnije analize, čini se da ovo obrazloženje nije ni blizu dovoljno argumentirano. Iako je razumno očekivati da će umjetna inteligencija s vremenom povećati produktivnost, proširiti granicu ponude gospodarstva i izvršiti dezinflacijski pritisak, kratkoročna dinamika čini se sasvim drugačijom.
Zasad, umjetna inteligencija više izgleda kao pozitivan šok potražnje nego pozitivan šok ponude. Tvrtke povezane s umjetnom inteligencijom ulažu veliki novac u izgradnju potrebne infrastrukture, proces koji je inherentno inflatoran (zahtijeva građevinske radnike, sirovine, energiju itd.). Istodobno, tvrtke koje usvajaju umjetnu inteligenciju često dupliciraju troškove jer čuvaju stare procese i rade na integraciji novih tehnologija, ali su još daleko od ostvarivanja značajnog povećanja učinkovitosti.
Konceptualnu osnovu za Warshovu tezu dao je prije gotovo tri desetljeća bivši guverner Feda Alan Greenspan. Naime, 1990-ih tvrdio je da je rast produktivnosti rada iznad onoga predviđenog u gospodarskom ciklusu, u to vrijeme zbog usvajanja interneta, ključan za održavanje niske stope inflacije. Teorija se temeljila na činjenici da veća produktivnost dovodi do veće učinkovitosti i nižih troškova proizvodnje, što znači da tvrtke ne moraju toliko podizati cijene čak ni kada potražnja raste.
Srž inflacijskog problema umjetne inteligencije je odnos između učinaka ponude i potražnje te neizvjesnost koja će prevladati. Na strani ponude, umjetna inteligencija može povećati produktivnost, smanjiti troškove jediničnog rada i automatizirati dijelove zadataka. Na strani potražnje, ova tehnologija bi također mogla imati inflacijski učinak kroz veće prihode, kapitalne izdatke za poslužitelje, energiju i softver te kroz razvoj novih proizvoda. Upravo je investicijski val ono što zabrinjava mnoge, jer bi mogao biti inflacijski i podići neutralnu kamatnu stopu.
Krucijalno pitanje ostaje kako će se očekivano povećanje produktivnosti zbog AI-ja prenijeti na cijene. Mnogo će ovisiti o “demokratizaciji” i širokoj upotrebi ove tehnologije. Ako ostane koncentrirana u nekoliko velikih globalnih tvrtki, velik dio koristi mogao bi se preliti u veće marže i profit, a ne u niže cijene. U slučaju široke upotrebe i veće konkurencije, vjerojatniji je dezinflacijski ishod. Stoga su antimonopolska politika i kontrola njezine upotrebe u procesima određivanja cijena gotovo jednako važni za utjecaj umjetne inteligencije na inflaciju kao i sama brzina tehnološkog napretka.
