Pismo umirovljenog brigadira dr. Raashida Walija Janjue (“Razlučivanje istine Sporazuma o vodama rijeke Ind (IWT) od laži i mitova” objavljeno u Dawnu, 9. travnja 2026.) pati od upravo one selektivne amnezije za koju optužuje Indiju. Nepristrana analiza činjenica otkriva da su neke njegove tvrdnje povijesno nepotpune i pravno neprecizne.
Kao dokaz indijskih predatorskih namjera, autor navodi zatvaranje kanala Central Bari Doab i Depalpur 1948. godine. Pritom, međutim, izostavlja ključan kontekst. Naime, ti su kanali crpili vodu iz čvorišta koja su nakon Podjele u potpunosti pripala indijskom teritoriju, a sama je opskrba prekinuta tijekom iznimno složenog procesa razdruživanja dviju država. Problem je ubrzo riješen Međudominionskim sporazumom od 4. svibnja 1948. godine.
Tim je dokumentom sam Pakistan priznao suverena prava Indije nad vodnim čvorištima te pristao plaćati naknade za nastavak potrošnje vode. Umjesto dokaza o navodnoj zlonamjernosti, ovaj slučaj zapravo svjedoči o spremnosti Indije da sve sporove rješava mirnim putem.
Ustupak bez presedana
Autor tvrdi da je Sporazum o vodama rijeke Ind (IWT) dobro poslužio pakistanskim interesima, ali istovremeno i paradoksalno optužuje Indiju za “stalne pokušaje krađe” pakistanske vode. Činjenica je, međutim, da je Sporazum o vodama rijeke Ind iz 1960. godine, potpisan nakon gotovo desetljeća pregovora, jedan od najvelikodušnijih sporazuma o prekograničnim vodama u svijetu iz perspektive nizvodne države.
Indija ne samo da se odrekla prava na približno 80 posto ukupnog sustava voda rijeke Ind, već je isplatila i iznos od oko 62 milijuna funti (što u današnjoj vrijednosti iznosi oko 227,5 milijardi rupija) na ime kompenzacije za zamjenske radove u Kašmiru pod pakistanskom kontrolom, a sve kako bi osigurala korištenje voda koje su ionako pravno pripadale njoj. U modernoj povijesti međunarodnih ugovora o vodama ne postoji sličan primjer ustupka koji je učinila neka uzvodna država.
Janjua točno napominje da je Indiji na Zapadnim rijekama dopuštena akumulacija od svega 3,6 milijuna akri-stopa (MAF) te da protočne hidroelektrane ne smiju mijenjati režim nizvodnog toka. To je, ujedno, i službeno stajalište Indije. Spor se, u suštini, vrti oko pakistanskog tumačenja pojma “izmjena nizvodnog toka”. Pakistan koristi ovaj argument kao automatski prigovor protiv svakog hidroenergetskog projekta koji Indija pokušava izgraditi na Zapadnim rijekama, bez obzira na njegovu veličinu ili dizajn.
Taj je obrazac itekako indikativan. Pakistan se tako usprotivio projektu Uri II, iako on uopće nema akumulacijski bazen. Slično je prošao i projekt Lower Kalnai, gdje se razlika između indijskog projektnog rješenja i pakistanskog izračuna svodi na zanemarive decimalne nijanse. U oba slučaja činjenična utemeljenost prigovora bila je toliko neznatna da je očito riječ o tehničkom izgovoru, a ne o stvarnom problemu.
Od osporavanja do napetosti
Pakistansko opetovano osporavanje hidroenergetskih projekata Kishanganga i Ratle – inače posve legitimnih protočnih elektrana koje su u potpunosti usklađene s odredbama Sporazuma o vodama rijeke Ind (IWT) – dovelo je do novih napetosti. Pakistan je, naime, od Svjetske banke zatražio uspostavu Arbitražnog suda, čime je svjesno zaobišao mehanizam neutralnih stručnjaka predviđen samim ugovorom. Indijsko protivljenje arbitražnom postupku nije pokušaj izbjegavanja odgovornosti.
Riječ je o načelnom stavu da se svi sporazumi i ugovorom propisani mehanizmi za rješavanje sporova moraju u potpunosti iscrpiti prije pokretanja arbitraže, što izričito nalaže članak IX. samog Sporazuma. S indijske strane stoga se naglašava kako pakistansko jednostrano pokretanje Arbitražnog suda, uz preskakanje predviđenih koraka u rješavanju sporova, zapravo predstavlja izravno kršenje ugovornih obveza.
Indija je u siječnju 2023. godine uputila službenu obavijest kojom traži izmjenu Sporazuma o vodama rijeke Ind (IWT) sukladno članku XII(3), navodeći kako pakistanska ustrajna opstrukcija sporazumnih mehanizama i jednostrano pokretanje vanjske arbitraže predstavljaju postupanje nespojivo s duhom samog sporazuma. Tim potezom Indija ne raskida sporazum jednostrano, već poseže za pravno utemeljenim i dostupnim pravnim lijekom. Izmjena ugovora nužna je radi prilagodbe novim okolnostima nakon čak šest desetljeća, što uključuje tehnološki napredak, razvojne potrebe Indije na zapadnim rijekama, ali i zloupotrebu odredbi o rješavanju sporova od strane Pakistana. Indija stoga ne krši sporazum, već koristi pravo koje joj iz njega izravno proizlazi.
Usporedbe Egipta i Etiopije te Sirije i Iraka zapravo pobijaju, a ne podupiru Janjuin argument. U tim slučajevima uopće ne postoje pravno obvezujući bilateralni sporazumi, što je upravo razlog ranjivosti tih nizvodnih država. Pakistan, nasuprot tome, s Indijom ima detaljan, pravno obvezujući Ugovor koji se grubo koristio kao političko sredstvo, a ne u svrhu razvoja.
Odgovoran komentar o sporazumu ove složenosti mora se izdići iznad narativa o predatorima i plijenu. Sporazum o vodama rijeke Ind opstao je više od šest desetljeća zahvaljujući velikodušnom stavu Indije. Zabrinutost Indije odražava legitimno prepoznavanje promijenjenih okolnosti, kao i činjenicu da se Sporazum ne može unedogled koristiti kao politički instrument za ometanje Indije u zakonitom korištenju vlastitih riječnih voda. Takva zapaljiva retorika Pakistana jasno otkriva njegove namjere i opravdava stav Indije.
