Treći zaljevski rat, kao i mogućnost američke intervencije na Kubi, na dobrom su putu da malo vjerojatnog kandidata za Nobelovu nagradu za mir pretvore u idealnog kandidata za Nobelovu nagradu za rat. Američki predsjednik Donald Trump, koji sam sebi pripisuje zasluge za okončanje osam ratova, tijekom svog drugog mandata sudjelovao je u devet vojnih operacija, od kojih je najvažnija ona koja se trenutno odvija u Iranu.

Sve to potvrđuje, ne samo izvanrednu nestabilnost međunarodnog okruženja, nego i potpunu nepredvidivost američkog predsjednika. U takvom kontekstu i dalje je teško racionalno analizirati međunarodni sustav. Ipak, jedna ideja povezuje naizgled nepovezane događaje koji su posljednjih godina obilježili raspad poslijeratnog i posthladnoratovskog međunarodnog poretka: uvjerenje da će se svaki novi poredak koji nastane temeljiti na sferama utjecaja.

Organizacijsko načelo međunarodnih odnosa koje je dominiralo prije Drugoga svjetskog rata posljednjih se godina ponovno probija u prvi plan globalne politike. Ruska invazija na Ukrajinu, kineski pokušaji uspostave dominacije u Aziji te američke intervencije u Latinskoj Americi i ambicije prema Grenlandu upućuju na ponovno jačanje natjecanja velikih sila za regionalnu prevlast. No iako model sfera utjecaja pomaže razumjeti geopolitičke ambicije koje oblikuju politiku Kine, Rusije i Sjedinjenih Država, on nije ni održiv ni poželjan način uspostave stabilnog globalnog poretka.

Sfere i blokovi

Sfera utjecaja model je međunarodnih odnosa s dubokim povijesnim korijenima. Grčka ideja oikoumene i rimski limes predstavljali su rane pokušaje određivanja granica imperijalne vlasti. U 15. stoljeću taj je koncept dobio novu dimenziju kada je Treaty of Tordesillas podijelio novootkriveni dio svijeta između Španjolske i Portugala – uz papinsko odobrenje. Europske sile kasnije su formalizirale ideju na Berlinskoj konferenciji, kojom je Afrika podijeljena među kolonijalnim silama.

U svojoj srži, sfera utjecaja pretpostavlja postojanje hegemonijske sile koja nad podređenim akterima u određenom prostoru ostvaruje različite razine vlasti – od protektorata do potpune dominacije. Njemački pravni filozof Carl Schmitt krajem 1930-ih dao je toj ideji oštriju političku dimenziju, pretvorivši je iz opisnog pojma u stratešku doktrinu.

Ta je vizija najjasnije došla do izražaja tijekom Hladnog rata, kada su se geografske granice i politička savezništva pretvorili u čvrste blokove. Korejski rat dobar je primjer: budući da SAD nije uključio Južnu Koreju u svoj sigurnosni perimetar, sovjetski vođa Joseph Stalin vjerovao je da Sjeverna Koreja može riskirati invaziju.

Kineski vođa Mao Zedong isprva je oklijevao. Bojao se da bi invazija na Jug mogla potaknuti SAD da proširi sigurnosne obveze na Tajvan, čime bi se trajno učvrstila njegova odvojenost od Kine. Pokazalo se da je bio u pravu. Nakon napada Sjeverne Koreje američki predsjednik Harry S. Truman poslao je Sedmu flotu u Tajvanski tjesnac.

INOVACIJA

Rješenje koje koristi zvuk za smanjenje boli i tjeskobe kod pacijenata

Jednostavnija online kupovina

Velika promjena za online kupce u Hrvatskoj: Stiže nova opcija pri dostavi

Bivši američki državni tajnik Henry Kissinger kasnije je istaknuo kako su pitanja Južne Koreje i Tajvana neraskidivo povezana. Kada se SAD obvezao braniti Južnu Koreju, više nije mogao dopustiti pad Tajvana bez urušavanja cijele azijske sigurnosne arhitekture. Pouka je jasna: umjesto stabilnosti, sfere utjecaja često stvaraju nove izvore nestabilnosti. Lokalni sukobi lako prerastaju u velike međunarodne krize jer su povezani s vjerodostojnošću velikih sila.

Nova politika dominacije

Ponovno oživljavanje ideje sfera utjecaja odraz je razdoblja hegemonijske tranzicije. Budući da nijedna sila danas nije spremna ili sposobna dominirati globalnim poretkom, velike sile sve više pokušavaju osigurati vlastite regije kako bi iz snažnije pozicije upravljale odnosima s rivalima.

Nitko taj pristup nije prihvatio otvorenije od Trumpa. Kao tvrdi nacionalist nastoji učvrstiti američku dominaciju nad zapadnom hemisferom – od Grenlanda do Ognjene zemlje. No rat protiv Irana pokazuje da njegove ambicije nadilaze Ameriku. Europa se pritom našla na udaru. S jedne strane izaziva američku tehnološku dominaciju, a s druge promiče liberalne vrijednosti koje Trumpov MAGA pokret najviše prezire. Za Trumpa Europa nije ravnopravan partner, nego prije meta. Slične ambicije imaju i druge sile. Xi Jinping vodi Kinu prema sve snažnijoj globalnoj ulozi, dok ruski predsjednik Vladimir Putin nastoji obnoviti rusku zonu utjecaja. No, svijet više nije onaj iz 19. stoljeća. Lokalni akteri sve češće odbijaju prihvatiti dominaciju velikih sila. Rat u Ukrajini pokazuje koliko takva strategija može biti skupa i neuspješna.

Europa je možda i najranjivija u svijetu koji bi se temeljio na sferama utjecaja. Istodobno ovisi o američkom sigurnosnom kišobranu i suočava se s kineskom ekonomskom moći te ruskom vojnom prijetnjom. Trumpova administracija pritom gura ideju svojevrsnog “NATO-a 3.0” u kojem bi Europljani preuzeli veći dio obrambenog tereta, ali bez stvarnog političkog utjecaja na savez. Suočena s kineskom ekonomskom snagom, ruskom agresijom i američkom nepredvidivošću, Europa se nalazi na raskrižju. Sve više izgleda kao lak plijen velikih sila, a sve manje kao samostalan strateški akter.

Ideja sfera utjecaja može pomoći objasniti ponašanje velikih sila, ali teško može stvoriti stabilan međunarodni poredak. Svijet koji nastaje bit će drukčiji od onoga iz 19. stoljeća – i daleko složeniji. Novi globalni poredak možda se već rađa, ali njegov konačni oblik još je daleko od jasnog.

© Project Syndicate, 2026.