Europski se vođe naprežu kako bi definirali što se događa s transatlanskim odnosima otkad se Donald Trump vratio u Bijelu kuću.

Je li riječ većinom o trgovini i administraciji koja ostvaruje pogodnosti pomoću carina? Je li riječ poglavito o obrambenim izdacima i podjeli tereta NATO-a, vječnoj raspravi koju je zaoštrio okret Washingtona prema Aziji? Je li riječ o oboje?

Trenuci poniženja

Ako se odnosi promatraju samo kroz leću sigurnosti ili ekonomije, to znači da od drveta ne vidimo šumu. Ono što se događa šire puno je ozbiljnije i ne radi se samo o politici. To je kulturni rat – onaj u kojem su na kocki europske vrijednosti i njezin identitet. Taj se kulturni rat odvija na dvije razine. Prva, koja više nije kontroverzna, Trumpova Amerika pokušava promijeniti ideološko središte europske politike. Podupire istomišljenike diljem EU i preoblikuje debatu o značenju “Zapada”, slobode i demokracije.

Govor potpredsjednika J. D. Vancea u Münchenu u veljači bio je najglasniji udarac do sada. Druga je razina dublja i suptilnija, ali je Europljani sve više primjećuju. Administracija SAD-a Europu prikazuje kao ovisnu, naivnu i strateški nezrelu. Carinski spor, NATO-ov samit, mirovni pregovori o Ukrajini – svi su ti događaji postali trenuci poniženja za Europu, a poniženje se nikada ne odnosi samo na politiku, radi se o identitetu i, u konačnici, o kulturi. Radi se o tome vide li se Europljani kao autonomni i samouvjereni ili prihvaćaju ulogu podređenih, čak i vazala.

Dvije se razine međusobno ojačavaju. Bitka oko ideologije i vrijednosti hrani i produbljuje natjecanje oko identiteta i autonomije: s nacionalnim vođama apsorbiranim u domaće podjele: s nacionalnim vođama zaokupljenima domaćim podjelama – i nekima koji nose Trumpove kape – Europa postaje manje sposobna emancipirati se ili suprotstaviti Trumpovom omalovažavajućem tretmanu. Suprotno tome, borba za identitet oblikuje ideološki front: kada Europa izgleda mala u svojim odnosima s Amerikom, trumpisti mogu govoriti ne samo o materijalnoj, već i moralnoj superiornosti u vođenju svoje verzije Zapada.

Trump ovaj rat može voditi jer mu Europljani to dopuštaju. On i njegovi sljedbenici iskorištavaju rupe u javnom mnijenju, u državama članicama koje su polarizirane oko toga kako ljudi gledaju na EU i gdje veliki segmenti društva simpatiziraju stil MAGA-e. Iskorištavaju oklijevanje u nacionalnim prijestolnicama i u Bruxellesu, gdje se čelnici boje carina, povlačenja trupa ili otkazanih energetskih projekata. I mogu računati na svoje saveznike u Europi – Orbána, Meloni, Nawrockog – da prodube podjele i sabotiraju kolektivnu odlučnost. U međuvremenu, stranke koje bi trebale braniti liberalne vrijednosti prečesto skreću “malo udesno” u lažnoj nadi da će umiriti birače.

Paradoks je u tome što Europa ima jake karte za odigrati. Današnji Europski kompas raspoloženja u 2025. pokazuje da je raspoloženje ojačalo posljednjih godina, oblikovano pandemijom i ratom u Ukrajini. Povjerenje u EU na najvišoj je razini od 2007. U gotovo svakoj državi članici većina se osjeća privrženom Europi, identificira se kao građani EU i optimistična je u pogledu budućnosti bloka. Ljudi sve više vide Europu ne samo kao ekonomski projekt, već kao zajednicu vrijednosti, sigurnosti i zajedničke sudbine.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

To daje vođama odskočnu dasku – ali samo ako napuste svoje zone udobnosti. Previše ih još uvijek sanja o “normalnim” transatlantskim odnosima nakon što Trump ode. Ali kako je nedavno primijetila Sabine Weyand, najviša trgovinska dužnosnica EU-a: “nostalgija nije strategija”. Vođe moraju ulagati u europsku autonomiju, stvarati partnerstva izvan SAD-a i braniti politiku – od digitalne regulacije do sporazuma o slobodnoj trgovini – kao izraz europskih vrijednosti. U svojem godišnjem govoru Ursula von der Leyen hrabro je započela, rekavši da je “Europa u borbi” – ali onda nije ni jednom spomenula Trumpa ili kulturu. Trebao je jedan zastupnik u Europskom parlamentu da sugerira da se Europa suočava s kulturnim ratom i da se on ne vodi samo s istoka.

Visok ulog

To ne znači da Europa treba provocirati Trumpa na svakom koraku. Ponekad je kupovanje vremena nužno – kako bi se američke trupe zadržale angažirane u europskoj obrani i podršci Ukrajini ili kako bi se izbjegao potpuni carinski rat koji bi mogao uništiti gospodarstvo EU i razbiti savez dok ruski rat traje. Ali, ovi aranžmani imaju smisla samo ako ih europski čelnici tretiraju kao rezervirana mjesta, dok Europa udvostručuje svoju autonomiju. Pusta želja o bezbolnom povratku statusu quo prava je anestezija.

Bilo namjerno ili ne – a vjerujemo da jest namjerno, s ciljem učvršćivanja MAGA-e kod kuće – Trumpov kulturni rat nudi Europljanima kompas. Vođe političkih stranaka, nacionalnih vlada i institucija EU-a ne mogu si priuštiti prečace. “To je kultura, glupane!” trebala bi biti njihova prva misao kada odlučuju kako odgovoriti na Trumpovu sljedeću provokaciju. Štoviše, to bi se trebalo proširiti i na način na koji oblikuju sljedeći proračun EU-a i kako oblikuju svoje sljedeće izborne strategije. Ulog nije ništa manje nego definiranje značenja Europe – i Zapada – za desetljeća koja dolaze.

* Koautor članka je Andre Wilkens, direktor Europske kulturne zaklade (ECF).

© Project Syndicate 2025.