U posljednjih desetak dana na međunarodnoj sceni je, u sklopu procesa koji imaju za cilj stvoriti nove globalne pozicije i saveze, koji će biti dionicima novoga hladnog rata, više nego li zanimljivo.

Susret Vladimira Putina i Donalda Trumpa na Aljasci, susret Volodimira Zelenskog, u čijoj je pratnji bila prilično jaka (barem na perceptivnoj ravni, zabrinutija za svoje karijere nego za suštinske politike) delegacija iz Europske unije i Sjevernoatlantskog obrambenog saveza (NATO), iransko protivljenje mirovnom sporazumu i pripadajućim energetsko infrastrukturnim ustupcima SAD-u i Globalnom zapadu, Azerbajdžana i Armenije te otopljavanje odnosa Indije i Kine, samo su neki od značajnijih manifestacija tih procesa.

Usprkos vrlo snažnim i glasnim uzvicima iz establishmenta svih strana koje se pozivaju na liberalno-demokratsku ideologiju Zapada, (pseudo)konzervativnu kremaljsku obnovu ili socijalno kapitalističku ravnotežu Dalekog istoka, čini se kako takva komunikativna baražna vatra služi kamufliranju suštine – dobrih, starih interesa.

Točke razdvajanja

Macronova izjava kako je Vladimir Putin, parafrazirat ću, zvijer kojoj je potreban plijen koji će kanibalizirati ne bi li nastavio živjeti, u toj je funkciji posebno cinična i autodefenzivna. Hobbesovska metafora kojom se Macron poslužio, premda možda istinita, ovdje je u funkciji prikrivanja interesnih refleksa Europe u, i oko, točaka razdvajanja prema Europi, prikrivanja europskih interesnih ustupaka Sjedinjenim Američkim Državama, u pitanjima europske zaštite upravo na tim točkama razdvajanja, ali i autodefenzivni krik kojim se ima zamutiti činjenica u kojem je odnosu nekad velika članica Vijeća sigurnosti UN-a prema velikim silama.

Francusku, premda je jedna od nuklearnih sila, u obrambenom i energetskom smislu više nitko ništa ne pita, čak niti u njenom nekadašnjem dvorištu – Africi. Utopila se u europski prosjek. No, to je druga tema.

Interesi, dakle. Još je u prvom mandatu Donalda Trumpa bilo jasno kako će političko-ekonomski krug njegovih podupiratelja znati vrlo dobro naplatiti zaštitu europskog kontinenta na linijama razdvajanja novih globalnih geopolitičkih blokova.

Sigurnosna jamstva, slična članku 5. NATO saveza, koja su nakon recentnih pregovora, dogovora i susreta na stolu, a koja brojni hrvatski geopolitički analitičari ovih dana slave i grade im biblijske zlatne idole u prirodnoj veličini, već je sada jasno bit će plaćena poslovnim odnosom proračuna koalicije voljnih s američkom obrambenom industrijom.

Električni iskorak

Kompaktni električni modeli sve ozbiljnije ulaze u svakodnevicu europskih vozača

Problemi s likvidnošću

Zašto kašnjenje u naplati najviše pogađa tvrtke koje rastu?

Raniji dogovori, u sklopu trgovinskog sporazuma EU-a i SAD-a, tek neznatno ovih dana usporeni zbog prava korisnika u digitalnom ozemlju i carina u automobilskoj industriji, stavili su završni pečat na nastojanja Trumpove strukture za osiguranjem tržišta za američke energente i tehnologiju koja je potrebna za industriju proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.

Upravo ta dva interesa su ključna za napredak u mirovnom procesu oko rata u Ukrajini. Od njih se ovaj energetski sastoji u činjenici kako, barem u srednjem roku, energenti s istoka, premda dolaze u Europu putem znatno jeftinije infrastrukture (one kopnene), više neće biti prisutni u energetskom miksu kontinenta u onom obujmu u kojem je to bio slučaj prije veljače 2022. godine i otvorene agresije na Ukrajinu, koju Rusi nazivaju specijalnom vojnom operacijom. Ili, ako hoćete, prije 2014. godine i ruske aneksije Krima.

Podjela interesa

Kada je to osigurao, američki establishment u novom mandatu Donalda Trumpa može pristupiti podjeli interesa u samoj Ukrajini, na koju je prilikom prvoga posjeta Washingtonu, onoga koji će se zbog vokabulara i nediplomatskog ponašanja obje strane, još dugo prepričavati.

Radi se o sporazumu, na koji su dnevno(geo)politički analitičari, čini se, zaboravili ili ga namjerno prešućuju, o otvaranju ukrajinskih energetskih i rudarskih bogatstava, poglavito rijetkih resursa, putem povoljnih koncesija za američke investicije. Dobra je oklada kako gotovo istovjetni motivi gone i oligarhijske krugove oko Vladimira Putina u rusofonim dijelovima Ukrajine, koje od 2014. godine na ovamo pokušava kontrolirati, a od 2022. godine i vojno osvojiti.

Moguć rasplet, koji čekamo trilateralnim sastankom Donalda Trumpa, Volodimira Zelenskog i Vladimira Putina, koji će iz prvog reda promatrati (tek perceptivno) jaka delegacija vrha Europske unije i NATO saveza, za organiziranje kojega su kandidaturu istakli Švicarska i Mađarska, na ovoj točki linije razdvajanja neće imati posljedice samo na opisane interese.

Imat će to reperkusije i na srednju i jugoistočnu Europu, kojom potiče jedini funkcionalni plinovod iz smjera Rusije (Tursko-balkanski tok), u koju dotiče jedini (premda oštećeni) naftovod iz smjera Rusije (Družba) i u kojoj se nalazi velika, zbog natpolovičnog Gazpromova vlasništva, sankcionirana kompanija (Naftna industrija Srbije – NIS).

Sve te činjenice, barem dok politika susjedne Srbije ne odluči kojem će se bloku prikloniti, značajno utječu na cijene energenata u nas i našem okruženju, poslovanje nekih od hrvatskih brodarskih logističara, ali i na isplativost hrvatske energetske infrastrukture koja je, doduše, jedna od zapadnih poluga na energetskoj liniji razdvajanja dvaju globalnih blokova, ali čiji dio, Jadranski naftovod (Janaf) još uvijek, značajno poslovno ovisi o NIS-u.