Na mjestima gdje se okreće velik novac, a burze su prije svega takva mjesta, nađe se ljudi koji žele na ovaj ili onaj način manipulirati utvrđenim pravilima radi stjecanja vlastite koristi. Iako je manipulacija bilo i na samom početku, kada je davne 1531. u belgijskom Antwerpenu osnovana prva poznata burza, novo vrijeme donijelo je i nove izazove, i brokerima i regulatorima koji paze da sve bude u granicama “fair playa”. Burza je od samih početaka ustanova u kojoj se vrši kupoprodaja vrijednosnih papira, kao i trgovina određenim robama. Tečaj po kojem će se unutar točno utvrđenog radnog vremena burze odvijati trgovina vrijednosnicama tog dana utvrđuju burzovni mešetari na temelju naloga za prodaju ili kupnju. Do trgovine zatim dolazi prema ponudi i potražnji. Burza služi vremenskom i prostornom (u novije vrijeme i virtualnom) objedinjavanju trgovanja uz kontrolirano utvrđivanje cijena. Cilj im je povećanje transparentnosti tržišta vrijednosnica, veća učinkovitost, smanjenje troškova transakcija, ali i zaštita od manipuliranja. Manipulacije se vrlo često “u običnom puku” povezuju s burzama, no vrlo su rijetki primjeri, poput afere Reebok, da nekome bude nešto dokazano, a u Hrvatskoj su takvi primjeri rariteti. U Hrvatskoj su dionice Plive bile prve na kojima je “običan čovjek” došao u kontakt s ozbiljnijim tržištem dionicama te na njemu zaradio.

Torbari
Priča o torbarima, karakteristična za početak privatizacije u Hrvatskoj, ponovno je dobila zamah krajem prošle godine kada je država odlučila svojim građanima ponuditi dionice Ine. Tada se našla masa “financijaša” koji su u lovu na dionice Ine obilazili umirovljeničke domove, a rekorderi su u tri dana skupili pakete koji su iznosili i po dvjesto punomoći te bili vrijedni više milijuna kuna. Aktivnost ove posebne vrste špekulanata koji su i dosad znali hvatati priljučak na privatizacijske aktivnosti države došla je prije toga do izražaja i kad su se besplatno dijelile dionice stradalnicima Domovinskog rata (kuponska privatizacija), koja je u osnovi doživjela blamažu jer su i sami stradalnici putem oglasnika nudili svoje udjele. Analitičari pojašnjavaju da je logično da su se u priču s Ininom ponudom uključili i torbari nove vrste koji se koriste institutom punomoći, koja se zloupotrebljava jer punomoćnik njome masovno ostvaruje pravo koje inače može ostvariti samo jedanput. No za razliku od kuponskog torbarenja, ovaj put torbari ne sile dioničare da im prodaju dionice, nego se prava trže “u fino”. Umjesto reketa za dionice koji je radnicima tjerao strah u kosti, danas građani, zasad najviše oni u zreloj dobi, svojevoljno – radi naknade od 1000 kuna – potpisuju u korist torbara dvije vrste punomoći: prvom se uime i za račun građana daje torbaru pravo da podnese obvezujuću ponudu, a drugom se torbare opunomoćuje na raspolaganje pravima koja daje ta dionica kao i samom dionicom. Sofisticiranost opisanog torbarenja nosi određeni rizik jer opunomoćitelj može povući punomoć prije nego torbar transakcijom odluči promijeniti vlasnika. Naravno, držeći se stare narodne “gdje ima vraga, ima i tamjana”, Hanfa pokušava doskočiti takvim špekulacijama. Treća faza privatizacije Ine otvara još dosta pitanja, ali nedavno je nagoviješteno kako bi ona u domaću burzovnu ponudu mogla uvesti i novi instrument trgovanja – tzv. varant (warrant), što bi mogao biti obrazac i za sličnu privatizaciju T-HT-a. Ante Samodol nedavno je najavio kako bi Ininim zaposlenicima 30 dana prije samog upisa sedam posto dionica trebalo omogućiti da na burzi trguju varantima, odnosno pravima na povlaštenu kupnju dionica koje bi im Ina distribuirala u obliku burzovno trživog opcijskog vrijednosnog papira.

Varanti
Uz trgovanje tim pravima na burzi, primjenom varanta postiglo bi se da veći dio te potencijalne zarade ostane izvornim vlasnicima povlastice nego u slučaju da oni koji nisu u prilici sami iskoristiti pravo povlaštene kupnje budu prepušteni ponudama torbara. Drugim riječima, varant koji za x dana daje pravo upisa po cijeni od npr. 2000 kuna za dionice koje na tržištu vrijede npr. 3300 kuna, na burzi se u pravilu ne bi mogao prodati baš po 1300 kuna jer kupci na burzi u tom slučaju nemaju motiva. Posve je sigurno da bi se kod onih koji neće sami upisivati dionice državni poklon, odnosno zarada u razlici tržišne i povlaštene cijene uz varante, raspodjela više u korist izvornih imatelja nego što je to slučaj s torbarima. No zanimljivo je da zakon brani da “torbari” budu ovlašteni brokeri, no time se može baviti svaki punoljetni građanin koji ima poslovnu sposobnost za sklapanje građanskih ugovora. S vremenom su se i u Hrvatskoj razvili sofisticirani oblici burzovnih manipulacija, no zanimljivo je da nitko od ljudi koji su na bilo koji način uključeni u trgovinu dionicama ne želi ništa reći o tom pitanju – cinici među njima kažu da ne žele otkrivati tajne zanata. No kao najčešći oblik manipulacije, općenito na burzama, poznat je tzv. front running kada broker zna da njegov klijent želi kupiti neke dionice te ih on kupi prije toga, iskoristi pojačani interes za dionice ili u najgorem slučaju po višoj cijeni preproda vlastitom klijentu. Pumpanjem cijena tzv. boiling cattle ili šminkanjem “window dressing” najčešće se koriste institucinalni investitori, fondovi, koji pokušavaju uljepšati svoje financijske pokazatelje, obično na kraju kvartala. No opasniji oblik ove pojave je last minute pumpanje cijene, kada se u posljednim trenucima rada burze naglo (i ciljano) mijenjaju cijene, što su i kod nas regulatori počeli kažnjavati. Da bi doskočili ovakvim manipulacijama, regulatori češće vrše kontrole, u realnom vremenu, knjige naloga, koja je ključni dokument prema kojem brokeri za račun svojih klijenata kupuju i prodaju dionice. Još jedna od mogućih manipulacija je pokušaj ostvarivanja kontrole nad određenom kompanijom, i to zaobilaženjem obveze objave ponude za preuzimanje. Tada u igri sudjeluje nekoliko igrača, koji praktički skrivaju zajednički interes, odajući dojam kako je riječ o više, ničim povezanih kupaca. No dokaže li se suprotno, kao što je to bio slučaj s talijanskom Banca Antonveneta, regulatori mogu nametnuti obvezu objave ponude za preuzimanje, što poprilično poskupljuje cijeli pothvat. Iako je i u Hrvatskoj bilo sumnji za ovakvo ponašanje, nikad ništa nije dokazano.

Manipulacije analitičara

I dok je u svijetu to kancerogena pojava, u posljednje vrijeme se u Hrvatskoj sve više govori o manipulaciji cijenom dionica putem medija. Hanfa je stoga donijela pravilnik kojim se želi onemogućiti iskorištavanje medija od strane fizičkih i pravnih osoba na način da vlastito mišljenje o nekom vrijednosnom papiru distribuiraju kroz medije. “Prvo se uvijek zapitaj tko su ti analitičari, što oni uopće znaju, za koga rade i s kakvim ciljem puštaju takvu vijest. Kada bi analitičari koji rade u svojim bankama bili tako dobri u prognozama, onda ne bi morali raditi za banke, već bi sami mogli spekuliranjem brzo doći do imetka. Najčešće analitičari po zapovijedi svojih šefova puštaju takve vijesti kako bi se riješili određenih dionica po što je moguće višoj cijeni”, pojašnjava jedan sudionik iz ove branše. Analitičari kretanje vrijednosti dionica predviđaju na temelju egzaktnih pokazatelja, a cijenu ipak diktira tržište koje često nema veze sa zdravim razumom.

Vrste prijevare

$ Najčešći oblik manipulacije je ‘front running’, kada broker dionice po višoj cijeni preproda vlastitom klijentu.
$ Pumpanjem cijena, tzv. boiling cattle, ili šminkanjem, ‘window dressing’, uljepšavaju se financijski pokazatelji
$ Najopasnije je ‘last minute’ pumpanje cijene

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate