Zašto u Hrvatskoj ni pet godina od ulaska u Europu uniju nema velikih ‘greenfield’ investicija u proizvodnju i radna mjesta, zašto ulagači za svoje projekte radije biraju zemlje u okruženju, a umjesto snažnog rasta koji bi se prelio u brži rast gospodarstva pa u konačnici i prosperitet?  Što to konkurenti rade bolje i kako to primijeniti na domaćem terenu – bilo je ključno pitanje kojim smo se bavili proteklih godinu dana kroz projekt o poticanju ulaganja InvestCro u organizaciji Poslovnog dnevnika, Večernjeg lista i 24 sata koji u srijedu 4. prosinca završava velikom konferencijom u Zagrebu.

Nedostaje privatnih investicija
Pita li se Vladu, doduše trenutno fokusiranu na koeficijente i pregovore sa sindikatima, reforme pljušte sa svih strana: administrativne barijere se uklanjaju, procedure ubrzavaju, a porezna rasterećenja u četvrtom krugu reforme su pred vratima…  Perspektiva poduzetnika, svih onih koji navigiraju kroz hrvatsku šumu propisa, birokraciju i pravnu (neujednačenu) praksu, istovremeno je dijametralno suprotna jer se sve te mjere slabo osjećaju na terenu.  O “investicijskim horor pričama” iz Hrvatske, nažalost, imali smo puno više materijala za pisanje nego o dobrim primjerima zadovoljnih i uspješnih poduzetnika koji razvijaju svoj biznis.

Neosporno, i ovih drugih ima, i u nemalom broju, no podići biznis u Hrvatskoj još uvijek je avantura sama za sebe, ponekad gora od borbe s konkurencijom i preživljavanja na tržištu. Najslikovitije je to možda ocrtao čelni čovjek Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj Mladen Fogec iz čijeg pera godinama nastaje Bijela knjiga, set preporuka za popravljanje poslovne klime koje bi  poduzetnici voljeli vidjeti implementirane u praksi.  Nakon posljednjeg izdanja za 2017. nova još nije izašla, a na pitanje kad stiže, Fogec je intervjuu rekao da će na zadnje izdanje naprosto – zalijepiti novu brojku kad se ionako ništa suštinski ne mijenja.

U istom intervjuu ukratko je sumirao iskustva poduzetnika s terena. “Mi reforme vidimo, ali sve je to nedovoljno brzo i premalog opsega. Ako Hrvatsku gledamo izolirano, to jesu pomaci. Međutim, možete ići na Olimpijske igre na kojem trčite brže nego prije, ali ako konkurencija napreduje brže, nebitno je što ste srušili osobni rekord – opet ste među zadnjima”, rekao je Fogec dodajući da nije pitanje rade li se reforme nego jesu li efikasne. I to je srž problema: Vlada ne percipira isto ono što tvrtke i poduzetnici osjećaju na svojoj koži pa nedovoljno efikasno mijenja poduzetničku klimu.  Upravo bi rad na poboljšanju ulagačke klime trebao biti jedan od prioriteta jer je to područje u kojem Hrvatska zadnjih godina ostvaruje vrlo slabe rezultate, barem u uspredbi s konkurencijom.

Posljednji podaci državnih statističara ukazuju na usporavanje tempa investicija u ovoj godini: nakon što je u prvom kvartalu zabilježen iznenađujući rast od 11,5 posto, u drugom je prikočio na 8,2 posto, da bi se  trećem prepolovio prema početku godine, na 5 posto.   Osvrćući se na nisku razinu privatnih ulaganja guverner središnje banke Boris Vujčić nedavno je (ponovo)  upozorio na klimu koja godinama nije poticajna za ulaganja unatoč niskoj cijeni novca.

“Nismo privukli dovoljno inozemnih ulaganja u izvozni sektor što je i jedan od razloga niske produktivnosti, Hrvatska mora stvoriti poticajne strukturne politike, poticajne okvire za ulaganje, i što se tiče regulacije i što se tiče poreznog sustava. Mnogo toga se u Hrvatskoj radi stihijski bez osmišljenih državnih strategija što potvrđuje da nam je investicijska klima vrlo loša”, kazao je Vujčić dodajući da će nas ulazak u eurozonu učiniti interesantnijima za ulaganja, no “nije dovoljan”.  Bez popravljanja investicijske i poslovne klime rast BDP-a nema snage u dugom roku premašiti tri posto, prag koji za većinu uspješnih gospodarstava predstavlja inerciju.

Već smo pisali, a u ovom kontektu svakako vrijedi podsjetiti, da je Svjetska banka izračunala da ćemo sa stopama rasta od oko 3 posto današnju razinu jedne Austrije dosegnuti za 26 godina, a padnemo li na potencijalnu stopu, jedini mogući tempo bez potrebnih reformi, za to će nam trebati 58 godina. Koliko smo na tragu (ili daleko) od njega, pokazuje zadnji lakmus test; ocjena lakoće poslovanja u Hrvatskoj, redovnog godišnjeg izvješća Svjetske banke Doing business koji važe odrađene reforme i rangira zemlje po uspješnosti.

Tek na 51. mjestu 
U najnovijem, onom za 2020., koje odražava stanje aktualno sredinom 2019., Hrvatska je zauzela 51. mjesto na ljestvici među 190 zemalja u svijetu.  Premda je medijskim prostorom odjeknulo kako je to bio skok od sedam mjesta u u odnosu na godinu ranije, kada smo plasirali tek kao 58., trezvenije usporedbe ukazuju da smo se u najnovijem poretku tek uspjeli vratiti na mjesto koje otprije dvije godine. Prema lakoći poslovanja nalazimo se između Crne Gore i Mađarske, a stanje još lošije stanje je u Bugarskoj, Rumunjskoj, Italiji i Grčkoj.  Ekonomski analitičar Velimir Šonje upozorava da se među usporedivim zemljama u srednjoj i istočnoj Europi primjećuje nazadovanje. Poljska je pala s 33. na 40. mjesto, Češka s 33. na 41., a Slovačka s 42. na 45. mjesto.

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

“Izgleda da je riječ o zastoju reformi u vrijeme vladavine populista koji nisu fokusirani na jačanje tržišnog gospodarstva. To bi mogla biti prilika za Hrvatsku da sustigne srednjoeuropske konkurente, kao što se upravo dogodilo s Mađarskom”, osvrnuo se Šonje na ljestvicu Svjetske banke.  Da stavimo stvari u pravu perspektivu; da biste došli na investicijsku kartu svijeta i privukli ‘mainstream’ ulagače ne biste trebali biti ispod prvih 30 mjesta.

‘Doing business’ ipak je dio šire slagalice o izostanku promišljene investicijske politike. Hrvatska ima povijest da baš nije sigurna što želi ni kako koristiti ulagačku politiku kad stvari krenu nizbrdo.  Kad je 2001. država pokrenula investicijski ciklus, on je u jednom trenutku dosegnuo čak 7,3 posto BDP-a.  S krizom 2009. i skokom cijene novca državne investicije prvo su porasle kako bi se projekti stigli završiti prije punog udara da bi potom bile drastično srezane što je produbilo krizu. Upravo obrnuto od scenarija kakvog su se držale druge države u okruženju.

Zaduživanje na tržištu 
U sveobuhvatnoj analizi o investicijama koju je Šonje napravio za Hrvatsku udrugu banaka, za razliku od Hrvatske koja se zaduživala na tržištu kapitala, Bugarska, Poljska ili Slovenija za financiranje svojih projekata u infrastrukturi su oslanjale na EU fondove.  Iako Hrvatska tada nije bila članica pa fondovi nisu ni bili opcija, politika je donijela odluku da se s projektom autocesta ne čeka ulazak u EU i otvaranje europskog novca.

Zato su zemlje u okruženju, umjesto refinanciranja kredita u najgorem mogućem trenutku u kojem je javni dug eksplodirao, uspjele zadržati svoj fiskalni kapacitet te zahvaljujući njemu, čak i povećati razinu državnih investicija u tim godinama.U 10 promatranih zemalja, prosječni udio državnih investicija u BDP-u povećan je s 4,2% BDP-a (između 2001. i 2009.) na 4,3% BDP-a (između 2010.-2017.), dok je u Hrvatskoj smanjen sa 6% na 3,4% BDP-a. Na temelju tih brojki Šonje je zaključio da su ulaganjima u turbulentnim godinama vlade u zemljama EU-10 uspjele ublažiti udar krize.

Propusti državne politike
“U Hrvatskoj je u kratkom roku od samo jedne godine na početku krize 2010. “nestalo” 2 do 3 postotna boda državnih investicija što se drugdje nije dogodilo. Propust Hrvatske u vođenju anticikličke fiskalne i investicijske politike jedan je od važnih faktora dubine i trajanja krize”, među ključnim zaključcima je te analize. Iz te skupe lekcije može se izvući preporuka za budućnost koja glasi da bi državna investicijska politika trebala biti anticiklički as u rukavu svake Vlade, no većinu ulaganja treba odraditi privatni sektor.

Sreća je u nesreći da su veliki infrastrukturni projekti, poput autocesta, zbog kojih je eksplodirao javni dug, stvar prošlosti. S namjerom uvođenja eura nužno je rezanje javnog duga što Hrvatska čini dinamikom koja je barem dosad četiri puta brža od minimalno tražene.  Stoga posuđivanje na tržištu kapitala više nije opcija već se izvor financiranja traži u europskim fondovima.

No, ne treba smetnuti s uma da se iz europskih fondova financira tek oko petine ukupnih ulaganja koliko god da priča o jeftinom (i besplatnom) novcu iz Bruxellesa dobri zvuči.  Glavnina se ipak odradi investiranjem kroz kapital i dug što ovu priču vraća na početak, na tako željeno, a nikad dosegnuto, kreiranje prijateljske klime za ulaganja, domaća i strana.