Mirko Galić definitivno napušta mjesto glavnog ravnatelja HRT-a. Prošao je i na pretposljednjoj stepenici, saborskom Odboru za vanjsku politiku, nakon čega ga do veleposlaničkog mjesta u Parizu dijeli samo još potpis predsjednika Stjepana Mesića. Time se otvara bitka za novog čelnika javne radiotelevizije, možda i najneizvjesnija dosad s obzirom na način biranja. Sve njegove prethodnike na Prisavlje je postavljala izravno vlast. Jedini je Galić, koji je u posljednjih sedam godina svog mandata tri puta izabran na to mjesto, prije tri godine biran pod najmanjim utjecajem dnevne politike. Prema aktualnom Zakonu o HRT-u, glavnog ravnatelja bira najmanje osam od 11 članova Programskog vijeća HRT-a. I to tijelo postavlja Sabor, ali na način da šest članova odabire većina, a pet opozicija. Kasnije se žrijebom odlučilo tko će od novoimenovanih vijećnika prvi mandat odraditi dvije, a tko četiri godine, pa se tako svake dvije godine bira pola Vijeća i to opet na način dogovora većine i opozicije. Galića je posljednji put izabralo tako sastavljeno Vijeće u ožujku 2004. godine, no već je u startu bilo izvjesno da će upravo on biti izabran. Politika se tada nije usudila na jače pritiske, pa i nije bilo ozbiljnijih protukandidata. Sada, međutim, uoči parlamentarnih izbora, svaka utjecajnija politička opcija dat će sve od sebe kako bi u fotelju glavnog ravnatelja zasjeo upravo njima prihvatljiv kandidat. No, prije toga moraju osigurati osam vijećničkih glasova, što nikome neće biti jednostavno.

Oprana televizija
Kako bilo, Galić ima razloga u svoj životopis zlatnim slovima ispisati posljednjih sedam godina tijekom kojih je uspio sprati blato koje se na HRT-u taložilo devedesetih godina. Hrvatska radiotelevizija danas je stabilna kuća sa sigurnim prihodima, s visokom profesionalnom razinom i vodećom pozicijom na tržištu, što je prava rijetkost za europske javne televizije. Naravno, za to nije zaslužan isključivo i jedino Galić, bila je tu sprega politike i te javne kuće, no činjenica je da je Galić znao zaštititi interese HRT-a i kada ga je vlast milovala, ali i onda kad su ga gazili. Milovali su ga uglavnom Račanovi koji su ga 2000. godine i doveli na čelo HRT-a, no oni ga nisu izmislili. Za Galića je već odavno znala svaka kuća u Hrvatskoj – neki su ga znali još od prvih redaka u “Vjesniku”, za kojeg se kasnije redovno javljao iz Pariza. Drugi ga pamte kao glavnog urednika kultnog tjednika “Danas”, treći kao glas s one strane telefonske žice koji se redovno javljao u “Dnevnik” iz Pariza, a četvrti su ga tek upoznali kada se, nakon Pariza, angažirao u novinarskoj opoziciji okupljenoj oko “Foruma 21” koji se borio upravo za javnu televiziju. Gotovo svi su ga znali, ali je malo tko vjerovao da će on uspjeti od trule tamnice stvoriti kvalitetnu i profesionalnu televiziju. Galić je rođen 1945. godine u mjestu Piramatovci nedaleko od Šibenika. Osnovnu školu završio je u Skradinu, a gimnaziju u Krku. U Zagreb je došao studirati upisavši Fakultet političkih znanosti, a već kao 20-togodišnjak zaposlio se u tada snažnom “Vjesniku”, gdje je kao reporter i komentator radio do 1980. godine. Nakon toga odlazi za dopisnika vjesnikovih izdanja iz Pariza. Četiri godine kasnije vraća se u Zagreb i postaje glavni urednik tjednika “Danas” na čijem čelu ostaje četiri godine. To razdoblje Galić često s ponosom ističe kada priča o svojoj karijeri. U Galićevo vrijeme “Danas” je imao rekordne naklade, no za njih nije samo on zaslužan. Na tjednim kolegijima strpljivo je bilježio ideje i prijedloge koji su stizali od ostalih urednika i novinara. Rijetko kad se protivio i rijetko kad je sam nudio teme. Na kraju tjedna dolazio je s istim onim papirom da usporedi što je od dogovorenog izašlo i uglavnom je tako odrađivao svoj posao. Krajem 1998. godine Galić ponovno odlazi u Pariz kao dopisnik “Vjesnika” i “Večernjeg lista” i u tom gradu ostaje narednih devet godina. U listopadu 1997. godine Galić postaje član Uprave HRT-a i pomoćnik direktora za televiziju. U tom je razdoblju osnovan “Forum 21”, pokret za javnu televiziju koji je bio jedna od rijetkih građanskih inicijativa tog vremena.

Udruga je osnovana kao podgrupa novinara elektroničkih medija u Hrvatskom novinarskom društvu koja je promovirala ideju profesionalnog i odgovornog novinarstva (što u hrvatskim elektroničkim medijima – čast izuzecima – nije bio čest slučaj. Galić se isticao kao jedan od osnivača, no stvari su počele pucati već nakon godinu dana pa se povukao isto kao što se povukao i s HRT-a. Povod za odlazak s Prisavlja bila je smjena tada popularnog urednika poljoprivredne emisije Ive Lončara .Pregovara tada i s čelnicima neovisnog riječkog dnevnika “Novi list” za mjesto glavnog urednika, no nije mu se svidjelo što ga Riječani žele ugovorom zadržati narednih 10 godina. Na kraju je od tog angažmana odustao i prešao u Europapress holding Ninoslava Pavića gdje postaje direktor izdavačkog sektora EPH i glavni urednik tjednika “Globus”. Iste godine umire Franjo Tuđman i počinje kalvarija HDZ-a. Opozicija predvođena Račanom nakon osvajanja vlasti razmišlja što s HRT-om i zaključuje da je Galić odličan za to mjesto. Račan i Pavić lako se dogovaraju oko Galićevog transfera i Galić u ožujku 2000. godine postaje glavni ravnatelj HRT-a.

Od Pariza do Pariza
Hrvatska radiotelevizija devedesetih je godina bila zapravo samoposluga HDZ-a. Tada jedina nacionalna televizija, bez ikakve konkurencije, bezbrižno je mlatila novac, a kontrola trošenja bila je gotovo nikakva. HDZ je uhljebljivao svoje kadrove na Prisavlje, a oni su pak grabili koliko su htjeli i mogli. Svake se godine moglo podijeliti barem sto milijuna kuna a da nitko ne pravi probleme. Svi koji su tih godina prolazili kroz televiziju, napuštali su je bogatiji za desetke i stotine tisuća njemačkih maraka vrijedne otpremnine. Vanjske produkcije i tada su radile za HRT, no za razliku od današnjih koje emisije snime svojim novcem pa ih onda prodaju na tržištu, tada su sve to radili televizijskim novcem i opremom. Hebrang i Rožić tada se takvoj raboti nisu čudili. Nekoliko godina prije Galićeva dolaska HRT je bio isprepleten političkim intrigama ponajviše zbog borbe krajnje desne i liberalne frakcije HDZ-a. Liberalniji su shvatili da televizija mora ići prema javnom servisu i da više nema razloga za puku državnu propagandu, dok se tvrđa struja borila da do takvih promjena ne dođe. Ivan Vrkić, posljednji HDZ-ov ravnatelj, pokušavao je televiziju dovesti u kakav takav red, no to mu najčešće nije polazilo za rukom. Tek se u njegovo vrijeme televizija počinje otvarati prema javnosti. Iako su televizijske financije bile neupitne, sve je pomutio jedan događaj iz 1998. godine. Tadašnji direktor HRT-a Ivica Mudrinić dogovorio je s ministrom financija Borislavom Škegrom da HRT ne mora obračunavati PDV na RTV pristojbu. Problem je bio što to nisu potpisali, pa je Škegro krajem 1998. godine, kada mu je ponestalo novca za isplatu mirovina, zagrabio s računa HRT-a i izvukao pedesetak milijuna kuna. Kada je Vrkić, koji je došao nakon Mudrinića, pokazivao malo više samostalnosti, uzeli su mu još nešto novca “za neplaćeni PDV” čime su televiziju gotovo bacili u blokadu. Već je tada postalo jasno da je prijetnja naplaćivanjem PDV-a vrlo praktična za svaku vlast kad god se na Prisavlju uoči kakav neposluh. Sjetit ćemo se da je njome nedavno mahao i aktualni šef financija Ivan Šuker. Najveći gubici, od nekih dvjestotinjak milijuna kuna, stvoreni su u tom vremenu i takvo je stanje zatekao Galić. On je, međutim, tada sve dugove pospremio u Vrkićevu 1999. godinu i praktički krenuo od nule. Tada je pokazao svu svoju pragmatičnost, no o etičnosti nema smisla puno govoriti.

Šefovi HRT-a od 1990. godine

Hrvoje Hitrec – kolovoz 1990. – ožujak 1991.
Antun Vrdoljak -ožujak 1991. – veljača 1995.
Ivan Parać – veljača 1995. – veljača 1996.
Ivica Mudrunić – veljača 1996. – kolovoz 1998.
Ivan Vrkić – kolovoz 1998. – ožujak 2000.
Mirko Galić – ožujak 2000 – veljača 2007. godine
(ponovno izabran u veljači 2002. i u ožujku 2004. godine) Programsko vijeće HRT-a.

Pristojbu plaća 96 posto obveznika

Godinu dana prije dolaska Galića na HRT-u je bilo 3500 stalno zaposlenih i još 6500 honorarnih suradnika. Dug HRT-a iznosio je oko 150 milijuna kuna, dok je državna televizija potraživala oko 70 milijuna kuna. Sam tadašnji direktor Vrkić priznao je da oko 40 milijuna neće uspjeti naplatiti. Danas HRT vrlo efikasno naplaćuje sva potraživanja, a pristojbu redovno plaća 96 posto obveznika. No HRT ne ostaje zakinut ni za onih četiri posto jer taj se dio naplati ovrhama. Broj zaposlenih također je oko 3500, no broj honorarnih suradnika trenutno se kreće između 300 do 400.

Već od 180 cm

Ako tražite novu garnituru, ne propustite kolekciju LAGODA by Prima

Uprave pod pritiskom

Na jednom mjestu uskoro okupljamo lidere koji donose najteže odluke