Sukladno stavu Vrhovnog suda RH u odluci Revt-197/09 pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužitelj nije zatražio dodatnu provjeru stanja društva čiji je poslovni udio htio steći, te je na taj način pokazao postupanje suprotno pažnji koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (čl. 18. ZOO).  

Predmet spora je zahtjev na poništenje ugovora o prodaji poslovnog dijela koji je solemniziran kod javnog bilježnika zbog prijevare. Sporno je da li je tuženik kao prodavatelj poslovnog udjela zajedno s rukovoditeljicom Računovodstva neistinito predočio tužitelju da tvrtka pozitivno posluje, te mu predočili bilancu iz koje je bilo razvidno da je društvo ostvarilo dobit, na temelju koje je tužitelj donio odluku o kupovini poslovnog udjela tvrtke.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužitelj je prije sklapanja ugovora uz pomoć trećih došao do određenih podataka o stanju društva, koji su se podaci, nakon što je ugovor sklopio, pokazali pogrešnima jer je nakon nekoliko mjeseci otvoren stečaj nad tim društvom. Na temelju prikupljenih podataka stranke su se suglasile o bitnim sastojcima ugovora i pristupile sklapanju ugovora.  

Tuženik nije bio član uprave društva, niti je bio odgovoran za vođenje knjigovodstva, a niti je isti dao tužitelju podatke o financijskom stanju društva. Tužitelj nije dokazao da je bio u zabludi prilikom sklapanja Ugovora o prodaji poslovnog udjela, niti da je tu zabludu kod njega izazvao tuženik, odnosno da ga je tuženik u toj zabludi održavao u namjeri da ga navede na sklapanje Ugovora.