U nastojanju da se poboljša ekonomsko i fiskalno upravljanje i ojača financijski položaj članica EU, u novije se vrijeme pomnije prati i stanje potencijalnih obveza koje u određenim okolnostima za države mogu postati i stvarne, a danas nisu uključene u javni dug.

Uz obveze javnih poduzeća odnosno tvrtki od kontrolom države koje se razvrstavaju izvan sektora opće države, nacionalni statistički uredi opskrbljuju Eurostat i podacima o potencijalnim obvezama po državnim jamstvima, javno-privatnim partnerstvima, kao i po lošim kreditima koji potencijalno mogu pasti na teret države. Prema najnovijem pregledu, Hrvatska se danas svrstava među članice EU s razmjerno niskim  rizikom potencijalnih obveza. Po sve četiri osnove one iznose oko 13 posto BDP-a. Po izdanim državnim jamstvima npr. potencijalne se obveze u nas procjenjuju na 2,2 posto BDP-a, s tim da nižu ima samo šest zemalja.

Još naglašenije su ispodprosječne potencijalne obveze slijedom obveza tvrtki pod državnom kontrolom koje danas nisu u statističkom obuhvatu opće države i javnog duga. One se procjenjuju na 10,7 posto BDP-a, a niže su samo  u Slovačkoj (koja je po svim kriterijima 'odlikaš'), Rumunjskoj, Estoniji i Litvi. Nasuprot tome, potencijalne obveze njemačkih i nizozemskih državno kontroliranih tvrtki premašuju BDP, a u sedam zemalja (mahom starih članica plus Slovenija) kreću se između 50 i 100% BDP-a. Kod jamstava, pak, nasuprot 2,2% BDP-a potencijalnih obveza u Hrvatskoj je npr. austrijskih 23 ili njemačkih 15% BDP-a.

Toliki rasponi samo sugeriraju koliko je statistika javnog duga slojevita priča. Dio odgovora leži u činjenici da su u Hrvatskoj u javni dug već uključeni značajni iznosi dugova državnih brodogradilišta i cestarskih tvrtki, dok u nizu drugih zemalja to nije slučaj jer, očito, i posluju drukčije/bolje. Razlike, usto, odražavaju i specifičnosti povezane s ekonomskom, financijskom i pravnom strukturom pojedine države, ističu u Eurostatu. A usporedivost dodatno ograničava i neujednačen tretman komunalnih tvrtki. Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta dodat će kako je jedna od slabosti koncepta praćenja javnog duga i u iskazivanju na bruto, a ne neto principu. Na to u kontekstu analiza upozoravaju i u Eurostatu, ističući kako podaci iz najnovijeg pregleda nisu stavljani u odnos s imovinom.

S tim u vezi valja podsjetiti da je među članicama EU, naročito u vrijeme krize i pojačana fiskalnog nadzora, problematizirao bruto dug kao mjeru. To se pitanje posebice naglašavalo u zemljama s tri stupa mirovinskog osiguranja, uz argument da izdvajanja u II. stup utječu na razinu javnog duga, dok je kod ostalih to u sferi implicitnog duga. S obzirom na to, kao i razmjerno veliku imovinu  u državnom sektoru, Hrvatska je jedna od zemalja kojima bi u pogledu praćenja duga zacijelo više odgovarao neto princip. No, očito se i statistička pravila kroje po mjeri jačih. Konačno, Eurostatov pregled obuhvaća potencijalne obveze koje proizlaze iz poslovanja, a u našem slučaju danas, čini se, veću prijetnju za javni dug predstavljaju utuživi zakoni i ugovori.