Zatezne kamate kod valutne klauzule

Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Revt 113/12 zauzeo stav da u smislu odredbe čl. 395.st.2. ZOO/91 kada je ugovorena valutna klauzula, stranu valutu (valutu ugovora), se preračunava u domaću (valutu plaćanja) prema tečaju na dan plaćanja, ako stranke nisu drugačije ugovorile. Smisao te zakonske odredbe je da je kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati kada dužnik ispuni obvezu.

Ta odredba je dispozitivna pa stranke mogu ugovoriti da će vrijednost dužnikove novčane obveze u valuti plaćanja odrediti po tečaju koji vrijedi na neki drugi dan što prethodi danu ispunjenja dužnikove obveze. U ovoj pravnoj stvari stranke nisu to učinile.

Prema tome, kada je između stranaka ugovorena valutna klauzula, tako da je valuta obveze strana valuta, a valuta plaćanja domaća valuta, u slučaju zakašnjenja vjerovniku pripada zatezna kamata po stopi koju banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju i to u stranoj valuti i to do 1. siječnja 2008. (stupanje na snagu Zakona o obveznim odnosima ZOO/05), a od 1. siječnja 2008., na temelju odredbe čl. 29. ZOO/05 po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-nih poena.