U naravi je živih bića da brane svoju djecu. Zato me čudi me što Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) i Hrvatska gospodarska komora (HGK) nisu pokrenuli akciju zaštite samozaposlenih koje političari ne mogu ukalupiti u postojeću podjelu na radnike i poslodavce pa stoga ignorira njihovo postojanje.

Samozaposlene možete zvati još i mikropoduzetnicima, freelancerima ili im dati značaj koji zapravo imaju u gospodarstvu, a to je da su oni ništa drugo do bebe-poduzetnici. Hrvatska, za koju se često "odokativno" tvrdi da nema dovoljno poduzetne građane ili da ih poduzetništvo ne zanima previše, prema podacima Eurostata ima čak 210 tisuća beba-poduzetnika. Da, kao i ljudi tako se i poduzeća rađaju, odrastaju, šire se, preuzimaju, stare i umiru. Međutim, ne i u Hrvatskoj.

Iskoristiti tržišnu priliku
U Hrvatskoj poduzeća nastaju tako da dođe neki strani investitor i kupi neku postojeću tvrtku ili investira i napravi novu tvrtku. Nastaju i ako neki domaći bogataš kupi neku postojeću tvrtki ili investira i napravi neku novu tvrtku. Nastaju i ako se političkim dekretom na akviziciju odluči neka državna tvrtka ili pak ako se investira javni novac i tako stvori nova tvrtka. No, što je sa slučajem kad biznis sniva prosječan Hrvat koji nije niti strani investitor, ni domaći bogataš ni političar? Takvog ova država ne priznaje. Ne možete biti prosječan Hrvat i sanjati da ćete imati biznis. Osim ako valjda ne upoznate nekog stranog investitora, domaćeg bogataša ili udobrovoljenog političara.

Dakle, sve je isto kao što je bilo i u bivšoj državi. U razvijenim zemljama to nije tako. Nitko ne očekuje da tvrtke nastaju isključivo kroz financijsko bogatstvo, bilo tuđe bilo vlastito, ili pak još gore, kroz političko zaleđe. Tvrtke u Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i drugim zemljama smiju nastajati i kroz sposobnost pojedinca da prepozna i iskoristi dobru tržišnu priliku. Tamo se njihovi građani smiju početi komercijalno baviti svojim hobijem, pretvoriti ga u biznis kao freelanceri, odnosno samozaposleni, te iz tih beba-poduzetnika prerasti u startupe i zatim tvrtke koje ekspandiraju.

Korisne bebe-poduzetnici 
Na Zapadu smijete biti građanin koji se bavi biznisom, biti u isto vrijeme i fizička i pravna osoba, imati pravo ispisati račun za svoje usluge. U Hrvatskoj građani to pravo nemaju. Ne možete se samo tako baviti biznisom, jer postavlja se pitanje: Koga znate?! Austrijanci, Nijemci i Britanci ne moraju znati nikoga da bi se počeli baviti biznisom. Ne moraju otvarati obrt, ni j.d.o.o., ni d.o.o., ništa. Ovisno o državi, moraju se prijaviti Poreznoj upravi i pokupiti svoj porezni broj te zatim bilježiti svaki račun koji su izdali za svoje robe i usluge s tim poreznim brojem. Na kraju godine dobiju informaciju koliko moraju poreza platiti i to je sve.

Te se države pak brinu da motiviraju svoje bebe-poduzetnike da rastu. Daju im olakšice za obrazovanje te istraživanja i razvoj, priznaju poslovne troškove i porezno ih motiviraju da kad pređu određeni iznos zarade da svoj posao inkorporiraju, odnosno pretvore u obrt, j.d.o.o. ili d.o.o. Razlog je jednostavan. Ne očekuju od beba-poduzetnika, koji tek slijede svoj osjećaj i poduzetničku apsiraciju da odmah imaju 5000 eura za trošak hladnog pogona jednog j.d.o.o.-a, kao što je slučaj u Hrvatskoj. I ovo ne bi bilo toliko važno da Hrvatska, znakovito, nema više od 210 tisuća nezaposlenih i da k tome nema jednu od najviših stopa nezaposlenih mladih u Europskoj uniji.

Govorimo upravo o onima koji bi najlakše mogli postati bebe-poduzetnici i graditelji neke bolje budućnosti ove zemlje umjesto da onoga što su danas, a to je najbolja ciljna skupina za prodaju jednosmjernih autobusnih karata za Njemačku. Problem je tim veći što su bebe-poduzetnici i rasadnik startupa, znači cijelog novog poduzetničkog ekosustava u koji se država već sada trudi investirati, ali možda čak i važnije, oni su mahom kreativci koji pružaju intelektualne usluge. To znači da se bave prodajom znanja, odnosno stvaraju veliku dodanu vrijednost i rade poslove koji čine potku za razvoj četvrte industrijske revolucije. Znači, mogli bi hrvatskom gospodarstvu omogućiti da uhvati korak sa razvijenim svijetom.

Na potezu HUP i HGK
Zato bi bilo lijepo da HUP i HGK zaštite bebe-poduzetnike i pritisnu državu da prestane diskriminirati 210 tisuća poduzetnika čiji je jedini krimen što se ne mogu uklopiti u zastarijele, isključive političke koncepte: ili si radnik ili si poduzetnik. Bebe-poduzetnici su i jedno i drugo. A ni političari više nemaju vremena za čekanje. Ili će mladi napustiti Hrvatsku ili će im startupi poput Winglioa krojiti politiku malog poduzetništva. Ne treba imati iluzije, jer Winglio je ništa drugo do Uber za administraciju. Ne rješava on samo problem freelancera s izdavanjem računa. Ova odlično koncipirana usluga rješava hrvatske bebe-poduzetnike razmišljanja s kim naša zemlja sve ima i kakve porezne ugovore, muka sa beskorisnim hrvatskim pravosuđem pa čak i straha od zloglasnih 20-30 tisuća kuna harača po koje navraća Porezna uprava tražeći "cake", a za što će se zaklinjati da više ne radi. Uber za administraciju. Hvala, Winglio!