I dok naša publika u kinima ima priliku pogledati "Ti mene nosiš" – po mnogima jedan od najboljih hrvatskih filmova, redateljica i scenaristica filma Ivana Juka u razgovoru za Poslovni.hr između ostalog otkriva na koji je način njezin film vratio vjeru u hrvatsku kinematografiju, kako reagira na pozitivne i negativne kritike, koliko je danas teško organizirati filmske projekte, a komentira i činjenicu da se film sviđa i mnogim estradnim zvijezdama zabavne glazbe.

Kada ste počeli snimati film, jeste li razmišljali da ćete napraviti, kako piše Miljenko Jergović, "film bez usporedbe u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji"?

Naravno da nisam mogla ni sanjati o tome. Miljenko Jergović je velikan naše književnosti, još uvijek se sjećam kad sam na prvi put saznala za njega, nakon što sam pročitala Sarajevski Marlboro, odmah sam znala da će postati moj omiljeni pisac. S nekim piscima to znaš i nakon prvog njihovog djela kojeg pročitaš, tek što saznaš za njih znaš da ćeš postati njegov ili njezin čitatelj. O njegovom majstorstvu i talentu pisali su kompetentniji ljudi od mene. On je jedan od onih pokraj kojih osjećam finu poniznost, neku vrstu zahvalnosti što mogu stvarati i kreirati, te dijeliti s tako velikim čovjekom i piscem poput njega.

Ljudi su skeptični prema našem filmu, mnogi kažu bez razloga. Što mislite, hoće li vaš film promijeniti takav stav hrvatske publike?

Nadam se. Imamo sve kvalitetnije filmove i namijenjeni su našoj publici, šteta je što ih ne gledaju. Čitam komentare koje ostavljaju naši gledatelji na Facebooku i u njima piše baš ovo što me pitate; kako su iznenađeni, kako im je TI MENE NOSIŠ vratio vjeru u hrvatski film, kako film „nije hrvatski film“, preporučuju drugima, pozivaju prijatelje na gledanje i slično. Moja produkcija 4film je mnogo uložila u ovaj film. Potrudili smo se da po kvaliteti napravimo film koji je u rangu svjetskih produkcija, dakle osim priče, vizualno smo moderni, a 5.1 zvuk je dotjeran do savršenstva. Nažalost, ovaj zvuk nećete više čuti nigdje osim u kinu za koji je napravljen. Ima toliko fino nijansiranih stvari, od atmosfera, šumova, glazbe pa nadalje.. koje se ne mogu čuti na kućnim zvučnicima. Dakle, svi oni koji čekaju DVD, nažalost nikad neće doživjeti film na pravi način. Neće ni vidjeti, ni čuti ono što je napravljeno za veliko platno i za zvuk u kinu. 

Ono što je vaš film, između ostalog, ponudio su iskreni dijalozi iz svakodnevice koji nisu lišeni psovanja i ružnih riječi koje se koriste u životima. Zašto je po vama toliko dugo trebalo našoj kinematografiji da, za razliku od primjerice srpske, jezik s ulice prenese na platno?

Ne mislim da psovka znači nužno uvjerljivost. Najradije bih izbjegla psovku da mogu, ali ne mogu. Ljudi psuju, nekad manje, nekad više. Postoje situacije kad je emocionalni naboj takav da nema drugih riječi. Ljudi u bijesu ili svađi ne koriste opise da opišu svoju ljutnju, povrijeđenost, nemoć. Ne volim kad je psovka forsirana, to je mi je čak gore od blaziranog govora. Ne volim ni poštapalice. U filmu TI MENE NOSIŠ, niti jedan karakter ne govori: „..ono.., a kaj da ti velim.., mislim ono, kužiš..pa.., ma.., kak' da to kažem..“ i sl. Tek to ne zvuči prirodno u dramskom tekstu. Takav govor više iritira od književnog. Karakteri u mom filmu govore uglavnom pristojno, a to ne znači izvještačeno ili nakaradno, jer vjerujem u normalno izražavanje koje može biti i jest uvjerljivo. Postoji par scena u kojima se dosta psuje, ali to je zbog emocionalnog naboja tih scena, a ne zbog psovke. Uvijek pazim da svi karakteri govore različito, trudim se konzekventno pisati dijaloge svakog pojedinog karaktera. Govor je dio habitusa karaktera. Naravno da kriminalac ne govori jednako kao profesor, ali uzbuđen i iznerviran profesor će u privatnoj situaciji psovati jednako kao i kriminalac.

Ono što je po meni fascinantno u filmu je vrhunska rola naturščika, poput Gorana Hajdukovića, čiji bi lik toliko vjerodostojno teško odigrao netko drugi. Kako objašnjavate taj svojevrsni "fenomen"?

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

Goran je igrao ulogu koja mu je vrlo bliska i koju on može razumjeti, – lik Vedrana. Za naturščika je bitno da mu je uloga što bliža, odnosno što manje igre, a što više prisutnosti. Lik Vedran je atraktivan publici, jer svi znamo kako je teško napraviti velike zaokrete u životu,  bez obzira na volju pojedinca da se promijeni, sadašnjost uvijek donosi posljedice prošlosti. Vedrana, njegov kriminalni milje, ne pušta da promjeni svoj život, čak kad sve napravi by the book i izdrži sva naša društvena pravila, i onda kad su licemjerna. Nitko ne primjećuje njegov trud da se promijeni.  Prijatelji stalno spominju prošlost u kontekstu mitomanije i pitanje je jesu li nakon toliko godina njegovog odsustva više prijatelji, a njegova žena mu ne oprašta ono čega više nema, – prošlost koja ju je povrijedila. Ona je ogorčena s razlogom, ali ogorčenost ju zarobljava, ne vidi pred sobom čovjeka koji se iskreno mijenja i koji ju čak premašuje u svojem razvoju. To je teška pozicija, a Goran itekako razumije takvu situaciju. U filmu Vedran napravi i neke krive korake, ali tko to od nas ne čini? I zato je valjda Vedran, odnosno Goran koji je u njega ugradio svoje iskustvo i emocije, tako fascinantan vama i publici, bez obzira što nemamo njegovu povijest niti sadašnjost, volimo likove koji su obilježeni, ali šutke i hrabro se nose sa svojim grijesima iz prošlosti i pokušavaju iz svega toga naći izlaz. Na kraju, njegovu transformaciju prepoznaju oni koji su jedini i bitni da ju prepoznaju, – njegova djeca.

Film se snimao dugo. Jeste li kroz godine snimanja promijenili prvobitnu ideju, tj. scenarij ili ste se držali na početku zacrtanog plana?

U toku samog snimanja, nema prostora za velike promjene. Snimali smo oko šezdesetak dana, što je u stvari malo za ovakav film koji ima preko devedeset lokacija i jako mnogo likova. Primjerice, film Magnolija koja ima znatno manje lokacija od našeg filma, sniman je oko stotinjak dana. Scenarij se mijenjao tokom ovih godina skupljanja sredstava da napravimo film. Ponekad se mijenjao zbog kvalitete, ponekad iz produkcijskih razloga. Trudim se uvijek pomiriti oboje.

Kako se osjećate sada kada je film izašao, publika je u kinima, a kritike su pozitivne? Općenito me zanima kako kritika djeluje na vas? Ima li ona ikakvog utjecaja na daljnje stvaranje ili radite po svom bez obzira što kažu?

Kritičari ne pišu kritiku zbog vas kao autora, već zbog djela, proizvoda koji je iznesen pred javnost, kritiziraju to djelo. I kad više nemate dodir s tim djelom, zaboravite što su pisali. Nema šanse da se sjetim tko je što napisao za film „Što sa sobom preko dana“, eventualno pamtim je li napisao dobro ili loše, a ni jednu drugu pojedinost. Dakle, ovo je odgovor na vaše pitanje koliko to u konačnici utječe na rad. Kritika utječe na djelo koje je vani, pred publikom, ali ne na rad. Ne možete živjeti, pa tako ni stvarati po onom što je netko rekao. 

Svojim filmom uspjeli ste probuditi jake emocije jer se ljudi sa ovog podneblja itekako mogu poistovjetiti sa životnim situacijama iz filma. Što je vas kao umjetnicu pravo priznanje? Emocije kod publike, pozitivna kritika ili nešto treće?

Komunikacija. Sve ovo radim iz potrebe da komuniciram. S gledateljem. Taj gledatelj može biti novinar, kao vi, može biti kritičar, a može biti sekretarica ili pekar. Netko je ostavio komentar na našem Facebooku kako možemo staviti mišljenje jedne popularne pjevačice o filmu, kad ta pjevačica „stvara šund glazbu“? Osoba je bila začuđena na kakvu to publiku mi računamo, ako cijenimo mišljenje te pjevačice. Skoro sam joj odgovorila, a onda sam odustala. No evo odgovora unutar vašeg pitanja, ja cijenim doživljaj filma spomenute pjevačice, iako ne slušam njezinu glazbu. Naprotiv, baš sam sretna što se film sviđa Jeleni Rozgi. Njezin doživljaj filma ne obezvrjeđujem niti smatram manje važnim za film od Jergovića, Polimca, Pažin ili Dude Ivaniša, mog kolege Gorana Devića ili koga već. Ona radi i zarađuje za život, baš kao i mi ostali. Jergovića smatram našim najvećim živućim piscem i neću opisivati što intimno osjećam što je tako talentiran čovjek odlučio posvetiti svoje vrijeme da piše o mojem djelu, ali veselim se i zbog doživljaja Jelene Rozge. Sretna sam što nju dira film kojeg sam godinama stvarala. Sretna sam što dira i Maru Marić, nepoznatu cvjećarku ili Mirka, taksistu. Želim komunicirati sa svima zbog kojih postojim ovdje gdje jesam. Nemam bahatosti prema ikome, naprotiv znači mi svatko za koga ima smisla ovo što stvaram. Meni to, kao autoru, ne donosi nikakvu financijsku korist, jer ne stvaram u komercijalnoj kinematografiji, govorim baš o svojoj potrebi da komuniciram s onima kojih se tiče ovo što radim.

Jeste li ikad imali ideju za film pa odustali, i što je zapravo najvažnije kada odlučite da ozbiljno krećete u neki filmski projekt?

Jesam, mnogo puta sam odustala od nekih projekata. Uh, odustala sam od komedija, zatim SF-a, animacija i sličnih ideja. Nekad sam odustala zbog ideja koja su me kratkotrajno zanimale, a nekad zbog nemogućnosti da se realiziraju. Aniti, mojoj sestri i producentici, kao i svima nama u 4filmu nije ni malo lako. Ovo doista nije prepotentno, već istina, – mi dižemo ljestvicu nekima i to ih iritira. Misle da će vječno ostati ovakvo stanje u kinematografiji, ako maknu s puta one za koje im se čini da talasaju baruštinu. Stvarno nam je dosta slušati; „ne može se“, „to tako ne ide“, „što vi hoćete?“. Ma, hoćemo da se maknete. Samo to. Idite i bavite se nečim drugim. Ako smatrate da ne ide, da se ne može, onda se fino bavite nečim što ide i što se može, a ovo prepustite nama koji imamo volje i znanja. Previše je parazita u ovoj kinematografiji, kao i previše filozofa koji ne bi zasukali rukave i uhvatili se posla. Navikli su da im honorar sjedne na račun, a da se uopće ne oznoje. Svaka produkcija, ne samo naša 4film, osuđena je na par pojedinaca koji se ubijaju od posla, jako teško je tako realizirati projekte. Lakše je otići u susjedne zemlje i pronaći ljude koji hoće raditi nego u vlastitoj. Uz takve, imate i producente koji redovito dobivaju vrtoglave godišnje iznose i štite ovakvu situaciju. Oni, naravno, ne žele da se išta promjeni, reći će vam kako je sve u redu i kako svi divno surađuju. A ta divna suradnja je dovela do toga da se danas moramo boriti kako bi privukli publiku u kino.

Film od 3. do 11. srpnja putuje na Međunarodni filmski festival u Karlovye Vary. Što za vas osobno znače nagrade i idu li po vama nagrade uvijek u ruke najboljima?

Nagrade su nažalost potrebne, jer vas ni u vlastitoj zemlji ne cijene bez nagrade, a kamo li vani kad dolazite iz ovako male zemlje. Naravno da nagrade ne ide uvijek najboljima. Umjetnost nije sport, nema štoperice koja prikazuje rezultat ili nekog drugog mjerila po kojem se automatski zna tko je najbolji. Otkako se bavim filmom, gledala sam neke divne filmove autora koji su nestali, nikad nisu bili nagrađeni, nikad razvikani kao oni koji manje zaslužuju.. Teško je reći jesu li nestali zato što ih netko u datom trenutku nije prepoznao i podržao. S druge strane postoje i oni koji nisu bili službeno nagrađivani, a imaju iza sebe respektabilniji rad od svih nagrada i nikad im za taj rad nagrade nisu nedostajale, nitko ih nije morao službeno potvrđivati. No, takvi obično dolaze iz jakih kinematografija. Nažalost, ali baš nažalost, nama iz malih kinematografija neki kipić kojeg je dodijelila manekenka/kći nekog filmaša, zatim osrednji pisac i loš filmski kritičar iz nekog žirija, često određuju smjer i budućnost. Ne omalovažavam svaku nagradu i festivale, samo navodim kako to ne mora biti mjerilo kvalitete. 

Svima je jasno što glazba znači za film. Kako ste došli do suradnje sa Tehom Teardom koji je stavio točku na i ovog filma?

S Tehom surađuje švicarska agencija koju smo upoznali na jednom marketu. Njima se dopao materijal kojeg smo im prikazali, nakon toga su pogledali naš grubi šnit i onda su nam ponudili listu kompozitora s kojima surađuju. Na toj listi su bili Yann Tiersen, Marc Collin iz Nouvelle Vague i mnogi drugi. Kako smo Vladimir Gojun, montažer filma i ja, još u procesu montaže i dok nismo imali kompozitora, postavljali Tehovu glazbu koju je radio za filmove, razveselili smo se što nam nude baš njega. Nakon toga smo mu poslali grubi šnit filma i on se oduševio. Javio nam se i pitao kad se možemo naći. Prvo smo se našli u Ljubljani na njegovom i Blixa Bargeldovom koncertu, dogovorili za njegov dolazak u Zagreb. Kad je došao u Zagreb, intenzivno smo radili, nakon toga rad preko Skypea i finalizacija u njegovom studiju u Rimu. Napravio je fenomenalnu glazbu i stvarno smo sretni zbog suradnje s njim. Žao mi je što me nitko ne pita za naše bendove koje također imamo u filmu i koji su bitni za naš film, jer su izvrsni. Uz to, oni su naš idom, glazba ovog podneblja i itekako važni za našu priču. U filmu imamo Pipse, Kawasaki 3p, Vlastu Popić i druge. Sve njihove pjesme su u dramskoj funkciji i značajno korespondiraju s likovima, kao i radnjom filma.