Cijeli svoj radni vijek, čak pola stoljeća, provela je u istoj kompaniji. Posljednju 21 godinu bila joj je na čelu. Bila bi tamo i sad da prije točno godinu dana nije odlučila dati ostavku i otići. Unatoč tomu ona je i dalje zaštitni znak te kompanije. Znak koji svijetli. A da bi se tako svijetlilo, tako dugo trajalo i bilo tako cijenjeno i tako poštovano, treba biti lider, odnosno liderica poput nje.

Ona ujedinjuje baš sve ono što taj liderski pojam znači i podrazumijeva. Zbog uspjeha kompanije koju je vodila i načina na koji ju je vodila dobila je brojne domaće i inozemne nagrade i priznanja. No kada je o njoj riječ, onda možemo reći da je, primivši ih, svim tim nagradama i priznanjima upravo ona dala na vrijednosti.

I učinila ih još važnijima. Njezina izuzetnost spoj je vrhunskih stručnih znanja i sposobnosti, profesionalne posvećenosti, predanosti i vizionarske širine te onog najboljeg od ljudskosti. Ona je Gordana Kovačević. Nastavak se podrazumijeva, Ericsson Nikola Tesla. I obratno. Neraskidivo.

Pripremajući se za razgovor s vama, pročitala sam dosta vaših intervjua, no svi su oni mahom poslovni, vezani za vašu karijeru. Privatnih podataka gotovo da i nema. Stoga bih vas molila da krenemo od samog početka. Kada ste rođeni, gdje i u kakvomu obiteljskom okruženju?

Bilo je to davno. Prošlo je jako puno godina od mog rođenja, nagomilalo ih se puno tako da ih više i ne brojim, nego sam ih zamrznula u jednome vremenskom razdoblju. (smijeh) Rođena sam potkraj prosinca u Podravskoj Slatini, u Slavoniji, ali smo jako kratko tamo živjeli.

Dakle, vama je uskoro rođendan?

Da, uskoro, rođena sam oko Božića. I onda se obitelj vrlo brzo preselila u Koprivnicu, gdje smo isto kratko živjeli, nakon čega slijedi dolazak u Zagreb. I najveći dio mog djetinjstva, školovanja i razvoja vezan je za Zagreb. Odrasla sam na Trešnjevci, u blizini moje osnovne škole koja se danas zove “August Šenoa”, a koja se nalazila u blizini kompanije Nikola Tesla. U moje vrijeme bila je to izuzetno kvalitetna škola. Imala sam jako lijepo djetinjstvo, s puno ljubavi roditelja koji su u mene i moje sestre ulagali jako puno i trudili se ponajprije da budemo kvalitetni, dobri ljudi, neovisno o tomu što ćemo u životu odabrati kao svoju profesiju i u kojem ćemo se smjeru razvijati.

Imale smo jako kvalitetan poticaj i podršku, ali odluke su u najvećoj mjeri bile na nama. Tijekom djetinjstva, osim u školovanje, roditelji su ulagali i u to da se bavimo drugim aktivnostima. Tako smo moja sestra i ja godinama plesale balet, išle na klizanje pa svirale instrumente, od violine do klavira. Neovisno o tomu je li to naš dugoročni interes, mislim da je jako dobro za razvoj djece da budu svestrana i da svijet gledaju otvorenim očima, a ne samo kroz neko usko područje kojim će se baviti u budućnosti.

Koliko ste sestara imali? I sjećate li se kakva su u to vrijeme bila druženja vaše obitelji, susjeda i prijatelja?

Dvije sestre. Jedna je malo starija od mene, a druga je četiri godine mlađa od mene. Svaki vikend, subotom i nedjeljom, išli smo na Sljeme. Mama je bila jako proaktivna u vezi s tim da djeca moraju biti u prirodi, na svježem zraku. Sjećam se da je pripremala i košaru s pohanom piletinom, nekim prilozima, voćem… Baš sam nedavno o tomu razgovarala sa svojom kćeri i nećakinjom jer smo svi zajedno išli na Sljeme. Ja volim planinariti pa ih i sada motiviram da što više vremena provode u prirodi. Dok sam bila dijete, često smo putovali vlakom ili automobilom u okolicu Zagreba, posjećivali muzeje, odlazili u prirodu. I ne samo mi, nego bi se udružilo više obitelji s djecom pa smo se zajednički družili.

Bankarstvo se mijenja

Kad ste posljednji put čekali u redu u banci? Sve više poslova obavljamo preko mobitela, a to je tek početak

prostran, obiteljski suv

Dacia Bigster: veliki SUV već od 22.100 eura

Tih druženja između obitelji bilo je puno više nego danas. Danas su i tempo života i dinamika života puno intenzivniji nego što je bilo u to vrijeme iz kojeg su mi ostale mnoge lijepe uspomene. Sjećam se i posjeta prijatelja. Moj je tata u jednom razdoblju bio i porotnik na sudu. Tada su se za porotnike birali ljudi koji su bili etični, moralni, uzorni. On je bio predsjednik porotnika, a zamjenik mu je bio Arsen Dedić tako da je Arsen dolazio k nama. Sjećam se kako bi se tata i Arsen zatvorili u sobu i analizirali raznorazne slučajeve. Jako su se trudili da ne bi napravili nekakvu pogrešku u tom procesu. Bilo je tada puno posjeta različitih kvalitetnih ljudi koji, nažalost, više nisu među nama, ali su ostale jako lijepe uspomene.

Odgoj vaših roditelja isplatio se jer ste kao uzorna učenica u osnovnoj školi bili predsjednica razreda.

Pa da, bila sam jako dobra učenica i uvijek su me birali za predsjednicu razreda. Bila sam mršava, mala, najmanja u razredu, ali izgleda da se moj glas i tada čuo. (smijeh) I ja sam to osjećala kao golemu odgovornost jer je naš razred morao biti najbolji u školi. A imali smo nekoliko učenika koji nisu baš dobro svladavali gradivo tako da su čak i profesori već u petom, šestom razredu osnovne škole predlagali roditeljima da tim učenicima budem mentorica, da ih učim. I bila sam žestoka, u šest ujutro morali su se dizati. Pomagala sam drugima i prije i poslije škole.

Jedna moja prijateljica, Vesna, zamalo je pala razred, imala je jedinice iz matematike. A ja sam zaista bila dobra u matematici, zanimala me, i kao hobi. Unaprijed sam sve znala i učila, nisam čekala samo gradivo u školi. I ja sam Vesnu učila pa joj je na kraju uspjeh bio između trojke i četvorke. Naravno, njezini su roditelji pitali moje mogu li joj pomagati i, premda se moja mama ipak malo ljutila što se tako rano dižem, veću sreću i zadovoljstvo od onoga koje sam osjećala kad je moja prijateljica Vesna tako dobro prošla nije se moglo ničim zamijeniti. Vidim da je i moja unuka sada isto mentorica svojim kolegicama u razredu. Odgajati tako djecu vrijednost je svake obitelji, ali isto tako u tome sudjeluju i učitelji i profesori.

No osim što ste bili uzorna i dobra učenica je li bilo i kakvih nestašluka?

Bila sam nestašna i dosta dinamična. Rekla bih – čak i prehrabra.

U kojem smislu prehrabra?

Sad ću vam ispričati priču. Dakle, bila sam u drugom razredu osnovne škole, imala sam sedam, sedam i pol godina. Išli smo u školu, bilo je nevrijeme i pao je dalekovod, odnosno električna žica. Nekako mi se događalo u životu da sam dosta bila uključena u društvo dječaka. Tako se dogodilo jer je u okruženju u kojem smo živjeli bilo više dječaka nego djevojčica. I kada smo se našli pred tom električnom žicom koja je pala, neki su dječaci komentirali: “Tko primi ovu žicu, taj će umrijeti.” A ja sam, da pokažem svoju hrabrost, rekla: “Ma meni neće biti ništa!” I uhvatila sam tu žicu lijevom rukom.

Molim? Pa struja vas je stresla.

Uh, da, jako me stresla. Doživjela sam kliničku smrt. Poslije su mi radili plastične operacije i ne znam što sve još. Poslije su i u novinama pisali o tomu i tata je zahvaljivalo ljudima koji su mi spasili život. Bacali su drveće na žicu jer se nitko nije smio približiti zato što bi i njih udarila struja. Ja se samo sjećam tog otpora u tijelu, to je bio osjećaj kao da vam tijelo prolazi kroz glinu. A valjda sam zato poslije odabrala elektrotehniku. (smijeh)

Koliko ste dugo bili u bolnici?

Oko tjedan dana. Ispitivali su me što sam vidjela, kako sam vidjela, kakvo svjetlo i raznorazne druge stvari. Onda su mi učenici iz razreda dolazili doma da me vide. A ja sam htjela odmah ići u školu, govorila sam: “Pa nije meni ništa!” Zanimljivo, ali sigurno dvadeset godina nisam htjela da itko to spomene u kući. Kada bi netko od odraslih došao i počeo o tomu govoriti, ja bih odmah izlazila iz sobe. Ja sam to doživjela kao – ma dobro, dogodilo se.

Kada govorite o toj svojoj sklonosti prema matematici, onda se uopće ne treba čuditi što ste završili Matematičku gimnaziju, popularni MIOC. Kako je došlo do tog odabira?

Sama sam to odabrala. U osnovnoj školi imala sam jako dobru profesoricu matematike, gospođu Brnjas. Njezina imena i danas se sjećam. Ona je uočila da u razredu postoje talenti i onda je njima posvećivala posebnu pozornost u poslijepodnevnim satima. Čak mi je i na testovima davala kompleksnije zadatke nego nekim drugim učenicima. Na tome sam joj zahvalna jer mi je zapravo otvorila ljubav prema matematici i rješavanju složenih zadataka. Kad ste dijete, šesti-sedmi razred, onda vam je bitna igra i, ako kod rješavanja zadataka osjećate taj poriv i tu igru, onda se veselite rezultatu, to je nešto posebno. Zato sam nekako na prirodan način završila u MIOC-u. Bilo nas je 21 u razredu.

Kako ste se ipak odlučili za ETF?

ETF je uvijek studentima slao dosta dobre poruke. Kada smo bili u četvrtom razredu gimnazije, dolazili su profesori ETF-a i govorili nam što se tamo radi, predstavljali su fakultet, zanimljivost poslova kojima ćemo se baviti i smjerove koji postoje, od elektrostrojarstva i energetike do telekomunikacija i informatike. Vjerojatno je i taj dojam, ta impresija koju imate o ljudima koji su govorili o tomu, utjecala na moj odabir. A isto tako i kolege i kolegice iz razreda, nekako smo sve to skupa analizirali i odlučili da idemo na ETF. No svakako je tu bio i moj interes za tehnologiju, koji je prevagnuo u odabiru.

Potkraj studija bili ste stipendistica tvrtke Nikola Tesla u koju ste potom došli i raditi. Zapravo, cijeli se vaš život vrti oko Tesle.

Da, ispalo je baš tako. Fakultet sam završila 1975. i odmah u siječnju 1976. došla sam u tvrtku.

Vrlo su brzo uočene vaše sposobnosti, vještine i znanja, da biste onda posljednjih 21 godinu bili predsjednica Uprave Ericssona Nikole Tesle.

Zapravo, predsjednica kompanije jer je Uprava imala samo jednu osobu. Naknadno sam, kada sam već odlučila da ću otići, predložila da se Uprava proširi na više članova kako bi i ta tranzicija bila jednostavnija jer je odgovornost koja je na leđima jedne osobe golema. Ja sam praktički više od 20 godina bila jedini član ili jedina članica Uprave.

I kada sad pogledate unatrag – kako vi sami sebe vidite u tih 50 godina?

Ovako, ja sam dosta, čak su mi i novinari znali to reći, skromna osoba. Želim da se vide rezultati, želim da se vide timovi. I kada sad s ove vremenske perspektive gledam unatrag, mogu reći – napravili smo čudo. Nešto za što nitko nije vjerovao da je moguće napraviti u Hrvatskoj. Kad gledamo to razdoblje od mog dolaska u kompaniju, u kojoj sam provela 50 godina, a osobito posljednju 21 godinu, to su bile goleme transformacije. Ono što se u javnosti vidi jesu rezultati, neki projekti, dividende, ugovori koje ste potpisali. Ali to vam je kao santa leda, onaj manji dio se vidi, a u dubini ostane sve ono što je bilo potrebno napraviti da se do rezultata dođe. Silne digitalne transformacije, restrukturiranja kompanije, suradnja s globalnim Ericssonom da ostvarim svoj, ali i kompanijski san, da budemo najjači razvojno-istraživački centar u Hrvatskoj, da radimo na najnovijim tehnologijama, da svake godine zapošljavamo od 200 do 400 novih zaposlenika, da ulazimo u nova poslovna područja kojima se nikada prije nismo bavili i kojima se ni Ericsson kao globalna korporacija ne bavi – to se ne vidi. A to je zahtijevalo jako, jako puno truda, vizionarstva, posvećenosti i puno, puno rada, od 12 do 14 sati dnevno. I to svakodnevno, i subotom i nedjeljom.

Na kakve ste prepreke nailazili i kako ste ih svladavali, to više što dolazite iz Hrvatske, žena ste, a to je ipak muški svijet?

Odmah nakon dolaska u kompaniju, i sami ste rekli, brzo sam preuzimala određene liderske odgovornosti. Tada nisam ni znala da su to najteži i najzahtjevniji projekti koji su u to doba postojali u kompaniji. Čak ni iskusni menadžeri i stručnjaci nisu željeli voditi takve projekte. Rokovi su bili kratki, bio je u pitanju novi razvoj.

Aha, drugi nisu željeli da se neki eventualni poraz veže za njih.

Možda. Uglavnom, postojali su kod drugih strahovi koje u tom trenutku nisam ni primjećivala. A ja sam osjećala golem ponos što upravo ja dobivam takve, najteže projekte. Bilo je to davno, Mediteranske igre u Splitu, kada smo trebali riješiti cijele telekomunikacije i za Split, Hvar i druge otoke. Bila sam najmlađa, jedina žena, imala sam oko sebe od 40 do 50 inženjera. Praktički smo bili kompanija u kompaniji. Bilo je gotovo nemoguće u tako kratkom roku sve realizirati, a napravili smo sve na vrijeme, s visokom kvalitetom. Čestitke smo dobivali sa svih strana. Entuzijazam koji smo imali bio je golem. Ali bila sam i jako otvorena u komunikaciji prema menadžmentu kompanije radi osiguranja potrebnih preduvjeta za uspješnu realizaciju projekta. Dakle, pokazivala sam odgovornost, znala sam da je zadatak težak. I da bih realizirala određene zadatke, znala sam što hoću i to sam otvoreno govorila. I to se u kompaniji primijetilo. Nakon završetka tog projekta, uslijedile su onda i Olimpijske igre u Sarajevu. Puno toga je bilo.

Preuzimala sam odgovornosti, bila šefica odsjeka, odjela, ureda, nekako sam se na prirodan način gradila putem kompanije, i to isključivo autoritetom znanja i rezultata. Nitko mene nije posebno podupirao. To je bio isključivo rad. Prije nego sam preuzela vođenje cijele kompanije bila sam potpredsjednica kompanije i vodila centre izvrsnosti za srednju i istočnu Europu i Afriku. Kada sam preuzela kompaniju u Ericssonu Nikoli Tesli, bilo je 1200 stručnjaka, od toga oko 250 do 300 u Razvojno-istraživačkom centru. Kad sam odlazila, bilo je 3 tisuće zaposlenika i 1800 stručnjaka u R&D-u, dio prvoklasnih softverskih dizajnera. Njih 96 posto ima visoku stručnu spremu, magistri su i doktori znanosti. Potencijal za daljnji razvoj bio je fantastičan. U cijelom tom putovanju nisam bila samo ja nego i svi kolege i kolegice, zaposlenici i zaposlenice oko mene. Bio je to, rekla bih, zahtjevan put koji znamo samo mi koji smo bili u tome. Znamo kako je to sve išlo i što je sve značilo.

Sjećate li se toga dana kada ste izabrani i imenovani predsjednicom, prvom ženom na čelu kompanije? Kako ste se osjećali, jeste li možda osjećali mali strah i zebnju zbog odgovornost za sve te ljude?

Bila sam desna ruka prethodnog predsjednika, Šveđanina Ake Enella. Nakon privatizacije kompanije 1995. prvi predsjednik bio je Šveđanin koji je na toj poziciji ostao tri godine. Onda je došao drugi, koji je ostao oko šest godina. Ali i jednom i drugom bila sam, na neformalan, ali stvaran način, desna ruka. Tako da sam zapravo izrasla iz te kompanije. I nisam osjećala strah. Sjećam se tog trenutka i razgovora koji su vođeni sa mnom. Predsjednik Nadzornog odbora Ericssona Nikole Tesle bio je visokopozicionirani lider i menadžer, izuzetna osoba u Ericssonovoj korporaciji.

On je nekoliko dana prije toga obavio razgovor sa mnom i pitao me: “Gordana, reci mi iskreno, ako postaneš predsjednica kompanije i Ericsson globalno donese odluku da, u procesu restrukturiranja, Razvoj i istraživanje više neće biti u Hrvatskoj, što ćeš napraviti? To te pitam zato što vidim tvoj cilj i vizionarstvo, neću reći opsesiju jer je to teška riječ, ali vidim da ti želiš i vjeruješ u Razvojno-istraživačke centre upravo u Hrvatskoj.” A ja sam mu rekla: “Vrlo jednostavno. Ja ću s činjenicama obići cijeli globalni Ericsson kako bih dokazala da je i za Ericsson i za nas ovdje to pravo rješenje, da to bude u Hrvatskoj. Takve inovativne ljude i takvu kvalitetu nigdje na svijetu nećete naći. A ako se i uz to dogodi da Razvoj i istraživanje odu iz Hrvatske, onda ja više neću vjerovati u ispravne poslovne odluke. Onda ćete naći nekoga drugog umjesto mene.”

I evo, moj san se ostvario. Naravno, u tom sam razdoblju preuzimala brojne odgovornosti. Jako su me cijenili u Ericssonu, na svim razinama. Bila sam drukčija. Kad sam bila kuma Volvo Raceovih brodova u Barceloni, onda mi je Carl-Henric Svanberg, koji je bio stvarno cijenjeni predsjednik Ericssona, napisao posvetu s riječima da je moje liderstvo jedinstveno, prirodno i da ih to zadivljuje. A to je zato što sam u jednoj takvoj sredini gdje su vrlo jasno definirani procesi, politike, način rada i ostalo, bila drukčija i dolazila s novim idejama. Ali ne samo s novim idejama. Ljudi često govore o problemima, a ja sam dolazila s rješenjima. I preuzimala sam odgovornost.

Vodila sam centre izvrsnosti za cjelovita komunikacijska rješenja za srednju i istočnu Europu i Afriku. Imala sam otvorene ruke da kažem gdje će ti centri biti. Otvorili su mi ured u Londonu jer su htjeli da prijeđem tamo. Rekla sam im: “Nema problema. Otvorite mi ured tu u Londonu uz ured u Hrvatskoj pa ću ja biti i tu i tamo, ali bit ću najviše tamo gdje vjerujem da će koncept uspjeti i gdje su najbolji ljudi. Ja moram biti među ljudima da zajednički gradimo dalje tu motivaciju koju imamo.” Bila sam hrabra, nikada nisam bila opterećena pozicijom, to mi nije bilo važno.

Je li tijekom tih godina na rukovodećoj poziciji u Ericssonu bilo trenutaka kada ste se našli pred zidom i pomislili – možda bih sad trebala otići ili pustiti da to radi netko drugi?

Često sam se nalazila u jako zahtjevnim, izazovnim situacijama u kojima u jednom trenutku ne znate kako dalje. Međutim, nikada nisam bila u situaciji da kažem: “Ja ću zbog toga otići”, jer mislim da bi to bio poraz za mene osobno, ali i da to ne bi bilo fer prema ljudima i prema organizaciji koju vodim. Ostajala sam i u najtežim i najzahtjevnijim uvjetima poslovanja. Samo da napomenem, u tom dugom vremenskom razdoblju, podsjetimo se samo recesije od 2008. do gotovo 2014., kada su tvrtke i u Hrvatskoj i u svijetu propadale, nije bilo biznisa. Pa onda posljednjih pet-šest godina, od korone, preko potresa, do gubitka tržišta zbog rata u Ukrajini.

Međutim, koliko god imali suradnika i ljudi oko sebe, kada ste čelna osoba kompanije, u nekim trenucima ostanete sami sa sobom i onda na temelju različitih informacija, inputa koje imate, morate donijeti odluku. A koju god odluku donijeli, ona može otići na jednu ili na drugu stranu. Vjerojatno su moje iskustvo, moja hrabrost, ali i intuicija, imali određeni utjecaj da se u takvim situacijama odlučim za onu stranu koja će osigurati stabilnost kompanije. Naravno, može ponekad profit ili prihod od prodaje biti malo manji, no iza toga stoje argumenti zašto je to tako. Ericsson Nikola Tesla nikad nije bio kompanija u problemima, a mogli su se dogoditi zbog raznoraznih razloga. Imali smo fokus, osobito u vrijeme pandemije, na život i zdravlje ljudi, na društvenu odgovornost. Pa onda potresi. Nije se puno pisalo o tomu niti je to bio naš stil komunikacije, ali kad su bili potresi u Zagrebu i na Baniji, hrvatski stručnjaci Ericssona Nikole Tesle praktički su iznijeli i restrukturirali telekomunikacijsku mrežu da bi hitne službe, bolnice i vatrogasci mogli dobro funkcionirati.

Sve se to radilo na tih, prirodan način. U to vrijeme korone i potresa morali smo biti dalje jedni od drugih, a istodobno smo morali biti bliže jedni drugima. Bilo je tada dosta strahova i situacija koje su zahtijevale dosta pozornosti. No strahovala sam samo za živote ljudi. Nisam bila opterećena time hoće li financijski rezultati biti malo lošiji ili bolji. Bitno je da smo i ja i moji najbliži suradnici razumjeli što stoji iza toga. Jednom su me pitali: “Pa kako biste se vi osjećali da vam je profit negativan?” Odgovorila sam: “Pa normalno ako znam da smo uložili u razvoj novih proizvoda, u data centar, u kompetencije ljudi i znam da je to pozitivna priča za dugoročni opstanak kompanije.”

Vas se uvijek predstavlja “najmoćnijom ženom u biznisu” ili “najmoćnijom ženom u Hrvatskoj”. Stalno uz vaše ime ide taj epitet “najmoćnija” koji izaziva neke i ne baš ugodne konotacije. Onda sam vas prije ljeta upoznala i ostala iznenađena. I vama sam tada to rekla, da ste zapravo jako jednostavna, simpatična, susretljiva, draga i topla osoba, nimalo pretenciozna, bahata ili arogantna te da mi taj hladni izraz “moć” nikako ne ide uz vas. Jeste li se i vi, kada biste o sebi čitali ili slušali ili bi vas u vašoj prisutnosti nazivali “najmoćnijom”, osjećali pomalo nelagodno, kao da to baš i nema veze s vama?

Pa zapravo, ljudi često koriste neke epitete ili nazive iza kojih se krije nešto drugo, mislim pritom na integritet, odgovornost, rezultate i slično. Na kraju krajeva čovjek si postavlja pitanje – što je moć? Kad gledate neke vladare u povijesti, to su diktatori ili osobe koje preko svoje pozicije grade utjecaj u društvu. Ja sam drukčija. Meni pozicija nikad, neovisno o tomu na kojim sam odgovornostima bila, nije bila ključna. Ona se događala na prirodan način. U trenutku kad sam postala predsjednica kompanije bilo mi je bitno znanje, bitan mi je bio prirodni autoritet koji gradite. Pa možete vidjeti u politici, svuda po svijetu, koliko postoji tih, nazovimo ih, “moćnih ljudi” koje nitko ne cijeni. U mojem slučaju vjerujem da to nije bilo tako. Ja to, čak i kad pročitam ili čujem, doživljavam na svoj način, da to znači integritet, moralni standard, znanje, kontinuirano učenje, odgovornost, ali i emocionalnu inteligenciju koju morate imati.

Uvjerena sam da vrhunski lider ili liderica koji nemaju emocionalnu inteligenciju i koji nisu dobri ljudi nemaju šanse biti uspješni. Važna je i socijalna inteligencija. Mi često ljude zovemo liderima, a oni to nisu. To su menadžeri, srednji menadžment, mogu biti projektni menadžeri, mogu voditi puno tih aktivnosti, ali – pravih lidera nema puno. Ja sam prošla dosta toga i putem globalne korporacije Ericsson i putem liderskih i menadžerskih programa na Columbia University u Americi. Radili smo u timovima, prepoznavale su se naše liderske osobine. Kažu, možete biti dobar menadžer, ali da biste došli do vrhunskog lidera, ako nemate socijalnu i emocionalnu inteligenciju, ako niste dobri ljudi, od toga nema ništa.

Vaša vas je pozicija dovela i u mnoge situacije koje drugim ljudima nisu dostupne. Upoznali ste švedsku kraljevsku obitelj, mnoge poznate ljude iz svijeta umjetnosti. Kako vam je bilo u tim susretima?

Super! Često je percepcija sasvim drukčija. Švedski kraljevski par proveo je svojevremeno nekoliko dana u Hrvatskoj. U kompaniji Ericsson Nikola Tesla bili su dulje od tri sata. Prolazili su kroz našu Tehnologiju. Zaposlenici su ih dočekali. U biti, kad ih malo bolje upoznate, to su jednostavni, prirodni i nevjerojatno dragi ljudi. Sjećam se, bio je organiziran i jedan poslovni forum u Esplanadi. Prema protokolu, kada kralj i kraljica te predsjednik države i njegova supruga napuste prostor, polako se ide prema završetku ceremonije. U tom sam trenutku rekla: “Od šest ujutro sam na nogama i jedva čekam da se malo odmorimo.”

Cijeli smo dan bili aktivni u razgovorima, prezentacijama, panel-diskusijama i, baš kada sam Snježani Bahtijari, našoj direktorici marketinga i komunikacija, kazala da odlazim, a isto mi je prilazeći rekao i predsjednik Ericssona Hans Vestberg, koji je također već bio umoran, pojavio se kralj i rekao: “Ceremonija je završila, sada smo slobodni.” I ja tada kažem Snježani: “Evo, kralj dolazi za naš stol. Ništa od odmora!” I dođe on za naš stol, divi se inovativnosti, divi se ovome, divi se onome. Otvorili smo diskusiju o svemu, avionima, dronovima, raznoraznim stvarima. I tako smo u razgovoru ostali do jutra. A fascinirao me i Marcus Wallenberg. Obitelj Wallenberg vlasnik je Ericssona, Saaba, Investora. Izuzetno imućni ljudi, i to stoljećima, kroz sve generacije Wallenbergovih. Marcus Wallenberg je nekoliko puta bio u Hrvatskoj.

I svaki put kad bi došao rekao bi: “Gordana, ja bih došao k tebi u tvrtku”, na što bih ga pitala hoćemo li otići nekamo na ručak, a on bi uzvratio da možemo jesti i u restoranu tvrtke, gdje jedu naši zaposlenici. To su zaista jednostavni ljudi. Ta skromnost i prirodnost karakteristike su velikih i kvalitetnih ljudi kojima moć i novac ne znače puno, nego im je bitno kako će investirati u inovacije, u nove vrijednosti u društvu u kojem žive i rade. Upoznala sam puno takvih ljudi, od kraljeva i prinčeva do predsjednika država i uspješnih predsjednika uprava velikih kompanija. I svaka je ta priča posebno iskustvo. Neka nova emocija i percepcija gradi se kad upoznate te ljude direktno, a ne samo kad čitate o njima.

Prije točno godinu dana pomalo je iznenađujuće odjeknula vijest da dajete ostavku na svoju poziciju i odlazite iz Ericssona Nikole Tesle. Možete li sad otkriti razloge za takvu odluku, je li možda došlo do zasićenja ili ste podvukli crtu i rekli – ja sam svoje dala, sad se trebam posvetiti obitelji i malo ugađati sebi?

U kompaniji strateškog značenja kao što je Ericsson Nikola Tesla kontinuirano se vodi briga o nasljednicima ne samo za čelnu poziciju nego i za sve druge ključne kompanijske odgovornosti. Zadatak je lidera da pripreme sve preduvjete za kvalitetan razvoj kompanije u budućnosti. Zato je važno da prepoznaju buduće nasljednike i osiguraju skladnu tranziciju. Odluka oko odlaska ne donosi se preko noći, već se priprema na vrijeme. Ja sam sebi dala nekoliko strateških zadataka koje sam trebala riješiti prije odlaska, a čija se realizacija produljila i na prvu godinu petog mandata.

Iako bi za mene bilo lakše da sam otišla prije najzahtjevnijeg razdoblja, no to ne bih bila ja. Ostala sam u najtežim godinama i vjerujem ostavila dobar temelj za daljnje promjene i rast poslovanja. Vjerujem da je najveći uspjeh svakog lidera ili liderice da nakon njihova odlaska kompanija dalje raste, razvija se, transformira i još bolje napreduje. Iako je za moje suradnike, kupce, ljude iz šire društvene zajednice bilo iznenađujuće kada su čuli da odlazim, sigurna sam da sam dobro odlučila. Bilo je vrijeme da počnem novo poglavlje u životu. I dalje sam aktivna u različitim smjerovima, vraćam se propuštenim interesima, otvorena sam za savjete mladim budućim liderima, prenosim znanje i iskustvo ne iz knjiga o liderstvu, već iz stvarnog života.

Ukratko, veselim se svakomu novom danu koji mi donosi puno radosti. I naravno, moja obitelj i ja, osobito mlade generacije, moja kći, nećakinja i unuci veselimo se da možemo više vremena provoditi zajedno. Gledajući danas s vremenske distance svoj razvoj i poslovni put od razigrane djevojčice s Trešnjevke do predsjednice najveće ICT kompanije u Hrvatskoj i šire, puna sam emocija i zadovoljna tragom koji sam ostavila. Mislim da moj put može biti motivacija nekoj drugoj djevojčici ili dječaku da isključivo trudom, radom, stalnim učenjem i entuzijazmom mogu postići puno u području kojim se žele baviti.