Državni dug po trezorskim zapisima, zahvaljujući moru likvidnosti i rekordno niskoj cijeni novca na međubankarskom tržištu, u lipnju je prvi put prekočio ljestvicu od 30 milijardi kuna.

Godinama u blagoj uzlaznoj putanji zbog prakse rolanja, u posljednjih šest mjeseci dug je naglo povećan za gotovo sedam milijardi kuna. Početkom godine država je po trezorskim zapisima dugovala oko 21 milijardu kuna, a zajedno sa 700 milijuna eura posebnog trezorca iz 2013. godine uz 5 posto kamate, koji zbog dospijeća od godinu i pol više odgovara opisu domaće obveznice, ukupni dug iznosio je oko 23 milijarde kuna. Premašivši 30 milijardi kuna nakon posljednje aukcije održane 10. lipnja, dug koji stiže na naplatu unutar godine dana porastao je na razine od oko devet posto udjela u BDP-u.

"Samo po sebi to nije zabinjavajuće, neke zemlje imaju i 30 posto. No, ako se gleda da su ukupne godišnje potrebe za refinanciranjem kratkoročnog i dugoročnog duga oko 20 posto BDP-a, to više nije benigna granica", smatra Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta. Nonšalantno posuđivanje države posljedica je rekordno niskih kamata koje vladaju na tržištu novca. Na nedavnoj aukciji jednogodišnji trezorac nosio je tek dva posto kamate ulagačima, no manjak ulagačkih alternativa i nevoljkost da novac posuđuju realnom sektoru, institucionalnim ulagačima kao prvi izbor nametnula je vječno gladnu državu. Tako se trezorski zapis iz instrumenta za upravljanje likvidnošću pretvorio u ulaganje, a državi u iznimno jeftin kredit.

"Prinos na jednogodišnji kunski trezorski zapis na rekordno je niskim razinama od dva posto i ne vidim puno prostora za daljnji pad. Ipak, dok god budu trajali uvjeti visoke likvidnosti na tržištu, a bez alternativnijih atraktivnijih investicijskih mogućnosti, država može održavati ovakav trend zaduživanja po trezorskim zapisima", kaže Zrinka Živković Matijević, direktorica Direkcije Ekonomskih istraživanja Raiffeisen banke. Priča s trezorskim zapisima počela je kao premošćivanje financiranja kako bi se osigurala likvidnost državi. Međutim, ekspanzivna monetarna politika Hrvatske narodne banke nije se pretočila u širi pad kamatnih stopa već samo onih tržištu novca. U prvim danim 2007. dug po trezorcima iznosio je 12,1 milijardu kuna i bio u potpunosti u domaćoj valuti. Početkom 2010. ukupni dug skočio je na 22 milijarde, u iduće tri godine zadržavao se između 20 i 21 milijarde, da bi od početka 2013. započeo strmo prema gore.

Premda većina država s pozicije makroekonomske politike teži staviti jači naglasak na dulja dospijeća, domaći kratkotočni dug očito klizi budući da je jeftinije rješenje pri čemu je doklizao na sadašnju razinu od oko 14 posto udjela u javnom dugu. "Kamo sreće da se kratkoročni dug prelije u dugoročni, ali takva kretanja su ograničena jer su izvori financiranja krakoročni", kaže glavni ekonomist Hypo Alpe-Adria banke Hrvoje Stojić. "Nema eksplicitne granice koliko duga je previše duga, tako ni kratkotočnog. To je odluka Milana i Beča koliku će izloženost poslovnicama dopustiti", smatra Lovrinčević. U financijskim krugovima ne žele o limitima prema državi, no jasno je da će benevolentnost trajati dok na tržištu bude bilo likvidnosti.

Posve druga situacija bit će kad kamatne stope krenu prema gore u trenutku kad Europska središnja banka prestane pumpati likvidnost da bi Europu održala iznad vode, smatra naš sugovornik, što bi se moglo dogoditi u iduće dvije godine.Upravljanje kratkoročnim dugom dio je šireg problema, a to je manjak strategije što i kako s javnim dugom, na što je prije nekoliko mjeseci upozorio i Institut za javne financije. "Upravljanje javnim dugom države i javnih tvrtki odavno je preraslo kapacitete Ministarstva financija. Riječ je o prešarolikoj masi instrumenata, valuta i dospijeća kojom bi trebalo upravljati posebno tijelo, a ne svatko za sebe jer bi se na taj način mogle postići goleme uštede", upozorava Lovrinčević. Najbolja ilustracija za to je 300 milijuna eura HAC-ova zaduženja koje dospijeva u idućih 20-ak dana, a još se ne zna na koji će se način pokriti.