Već neko vrijeme prisutan je strah da je središnjim bankarima "ponestalo streljiva". S obzirom da su stope spustili gotovo do nule, morali su pokrenuti ekstravagantne mjere kao što su "kvantitativno olakšanje" i "buduće smjernice monetarne politike".

Imajući u vidu maglu koja se s financijskom krizom spustila preko gospodarske aktivnosti u realnom sektoru, teško je ponuditi nekakvu konačnu procjenu o uspjehu ili neuspjehu tih mjera. No jasno je da sigurno postoji i bolje rješenje. Više nema razloga zašto bi smjer nominalnih kamatnih stopa prema nuli trebao nastaviti sputavati monetarnu politiku. Postoji jednostavno i elegantno rješenje, a to je postupni prijelaz na sasvim elektronsku valutu, čime bi otplata kamata, bilo pozitivnih ili negativnih bila ostvariva pritiskom tipke. A kako papirnati novac, naročito novčanice visoke vrijednosti, navodno čine više štete nego koristi, krajnje je vrijeme za modernizaciju valutnog sustava.

Uporabom elektroničke valute središnje banke mogle bi nastaviti sa stabilizacijom inflacije mjerama koje koriste i danas. (Glavni ekonomist Citigroupa Willem Buiter predložio je brojne načine kako riješiti probleme koje sa sobom nosi papirnati novac, no njegovo ukidanje je najlakši od njih.)Druga, manje elegantna zamisao jest da središnje banke jednostavno povise ciljane kamatne stope s današnje norme od dva posto na višu, ali i dalje umjerenu razinu od četiri posto. Ovu ideju o trajnom povećanju inflacijskog cilja na četiri posto prvi je u pronicljivom i zanimljivom članku predložio glavni ekonomist MMF-a Olivier Blanchard, a podržalo ga je mnoštvo drugih akademika, od kojih je posljednji Paul Krugman. Nažalost, problem ostvarenja glatke i uvjerljive tranzicije prema novom cilju možda je nepremostiv.

Prilagodba nadnica 
Kada je Blanchard prvi put iznio ovu ideju, ona me zaintrigirala, ali ostao sam skeptičan. Valja imati na umu da sam prethodno, na samom početku financijske krize, predložio da se inflacijska stopa povisi na četiri posto ili više u razdoblju od narednih nekoliko godina kako bi se ublažilo dužničko opterećenje te istodobno ubrzala prilagodba nadnica.

No golema je razlika između privremenog povećanja inflacije radi rješavanja krize i neumoljivih dugoročnih očekivanja.Nakon što su dvije godina uvjeravali javnost kako je inflacija od dva posto čista nirvana, središnji bankari zapanjili bi svijet objavom kako su promijenili mišljenje iz temelja. Sjetimo se samo panike iz svibnja 2013. kada je tadašnji predsjednik američke Banke saveznih rezervi Ben Bernanke najavio da će doći do puno skromnijeg obrata monetarne politike. Kad bi središnje banke promijenile dugoročni cilj s dva na četiri posto, ljudi bi se mogli zapitati zašto isti kasnije ne bi odlučili da bi ipak bolje odgovarala stopa od pet ili šest posto.S obzirom da su nepovjerenje i zbunjenost javnosti vrlo izgledni, teško je predstaviti čvrsti razlog za uvođenje cilja od četiri posto. Ako ništa drugo, onda inflacijski cilj od dva posto nešto znači jer ga središnje banke predstavljaju kao moralni ekvivalent nule.

(Većina stručnjaka slaže se da bi cjenovni indeks istinski usmjeren prema boljitku svih građana iskazivao znatno nižu inflaciju nego što je pokazuje državna statistika o inflaciji jer službeni podatci ne uspijevaju prikazati prednosti neprestanog protoka novih dobara u gospodarstvo.)Postoji i analogija s problemima kojima su države bile izložene kada su pokušale ponovno uspostaviti zlatni standard nakon Prvog svjetskog rata. Naime, do rata je novac postojao na temelju zlata te se mogao nadoknaditi po fiksnoj stopi. Premda je sustav bio iznimno ranjiv na probleme banaka i nije bilo previše mjesta za mjere monetarne stabilizacije, povjerenje javnosti u sustav omogućavao mu je ukorijenjena očekivanja.Nažalost, sustav je sasvim krahirao nakon izbijanja rata u kolovozu 1914. Borci očajni za prihodom bili su prisiljeni okrenuti se inflacijskim financijama. Nisu mogli istovremeno ukloniti valutne temelje i poduprijeti valutu zlatom po fiksnoj stopi. Nakon rata, kada se situacija smirila, vlade su se pokušale vratiti zlatu, djelomično kao simbol povratka normalnosti. No obnovljeni međuratni zlatni standard u konačnici je propao, velikim dijelom zato što se pokazalo nemogućim obnoviti povjerenje javnosti. Prebacivanje na dugoročni inflacijski cilj od četiri posto prijeti uzrokovanjem iste takve dinamike.

Nulta kamata
Srećom, postoji puno bolje rješenje. Prebacivanje na elektroničku valutu ne bi zahtijevalo destabilizacijsku promjenu inflacijskog cilja. Manji tehnički problemi bili bi lako rješivi. Primjerice, običnim građanima mogla bi se dozvoliti bilanca s nultom kamatom na transakcije (do određene granice). Pretpostavka je da bi se nominalne kamatne stope prebacile u negativni spektar samo kao reakcija na dubinsku deflacijsku krizu. No kada do takve krize dođe, središnje banke prebrodile bi je puno brže nego što je to moguće danas. Kao što sam i ranije ustvrdio, vlade već dugo štede na sitnicama i istodobno nerazumno troše kako bi izbacile novčanice visoke vrijednosti, a veliki dio njih koristi se u podzemlju za financiranje protuzakonitih aktivnosti. Prebacivanje na valutni sustav 21. stoljeća pojednostavilo bi i prebacivanje na režim središnjih banaka 21. stoljeća.

© Project Syndicate, 2014.

Stvarni svijet

Roditelji vs. algoritmi: Evo kako roditelji mogu preuzeti kontrolu

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti