Rezanje PDV-a na hranu, odnosno ovotjedna izjava ministra financija Borisa Lalovca "kako Vlada razmišlja o snižavanju poreza na dio prehrambenih artikala, pogotovo na voće i povrće" zapravo uopće nije novost koja se može vezati uz vladajuću nomenklaturu, niti je "autorski uradak" novog ministra zaduženog za stanje u državnoj blagajni.
Naime, ni pola godine nakon preuzimanja mandata, u proljeće 2012., aktualni ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina i njegov tim suradnika prihvatili su se zadaće izraditi stručnu podlogu o smanjenju PDV-a na hranu s namjerom da se konačno pojeftini prehrambena košarica budući da Hrvatska po visokom udjelu hrane od 30 posto u ukupnim troškovima kućanstva drži u samom je vrhu liste europskih zemalja. Hrvatska uz Dansku jedina na glavninu prehrambenih proizvoda (iznimka mlijeko, kruh, masti i ulja) primjenjuje stopu od 25 posto dok se kod ostalih zemalja unutar Europske unije ta stopa kreće u rasponu od četiri do 18 posto, a manja je i u svim zemljama koje se nalaze u okruženju. Istodobno bogati Luxemburg ili Švedska hranu oporezuju sa šest posto, a Švicarska sa osam posto. Međutim, nakon što je tim ministra Jakovine prezentirao svoju analizu rađenu u suradnji s Ekonomskim institutom u kolovozu 2012. predstavio cijeloj Vladi tadašnji ministar financija Slavko Linić kazao je kako taj scenarij nije realan te da proračun to ne može izdržati.

Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.loki, mi živimo u realnom svijetu hrvatske i teoritiziranje koje se nikad ne ostvari u praksi nije nimalo korisno.
što vrijedi hipotetičko načelo da bi među-pdv bio neutralan kad je u našim uvjetima nelikvidnost problem broj 1? što to vrijedi tvrtki koja će propasti zbog nelikvidnosti?
kad bi se bar mogao pdv obračunavati recimo svaka 3 ili svakih 6 mjeseci, onda bi se još i moglo govoriti o neutralnosti pdv-a.
ali upravo je država ona koja to neće, nego gleda da oguli svakoga što brže i što jače. u takvim uvjetima parcijalno smanjenje pdv-a je zlatni rudnik za svakog tko može takvu robu uvesti, te je to stoga još jedna neosmišljena mjera lijenčina koji poteze povlače iz malog prsta, to su ljudi koji nikad u životu nisu radili nešto duže od 15 minuta – dobivaju najveće privilegije u ovoj državi.
@osi,
Kakav utjecaj imaju ti PDV-ovi (energetika, usluge, transport bla bla) na poslovanje firme ?.
(i nota bene – sve to što su naveo nisu dodane vrijednosti već obični troškovi poslovanja – dodana vrijednost nastaje kada energiju, usluge i transport uz pomoć zemlje, strojeva i najviše svog rada pretvoriš u prehrambeni proizvod kojeg prodaš na tržištu za cijenu veću od ulaznih troškova.)
U tom sustavu PDV je prolazna stavka i sav plaćeni PDV će se vratiti kada se proizvod proda.
Teoretski bi mogli i uvesti da PDV u veleprodaji hrane ostane 25% kako bi se proizvođačima brže vratio PDV, a da se teret smanjenja prebaci na trgovce, al to je vjerojatno neizvedivo.
Realno puno veći problem su rokovi plaćanja nego PDV. Drugi realno veći problem je nekonkurentnost s cijenom (tj. osnovicom cijene BEZ PDV-a) koja je nekonkurentna i kad bi PDV bio 0%. Treći realni problem je sama struktra tržišta gdje trgovci diktiraju uvjete, a ne proizvođači. Itd. ima ih još puno.
Zapravo PDV uopće nije bitan problem za proizvođače. Problem se iskazuje zbog iluzije da će se PDV spustiti, a da se neće morati spustiti cijene (kao – svi ćemo se dogovorit) i da će onda ostati nešto više novca da se nadoknade troškovi zbog pravih realnih problema.
Vidli su što se dogodilo sa kafićima pa misle da će i oni tako.
No to je čista iluzija…
biga, ja se kao ekonomski laik osjećam kao superum kada čitam o idejama naših kvazistručnjaka iz ekonomije.
evo jednostavnog scenarija: pdv na hranu 7%, ali pdv na poljoprivredu, energetiku, usluge poput recimo održavanja u prehrambenoj industriji, transporta, proizvodnje strojeva, dijelova strojeva i ambalaže, građevisnkih radova na investicijama u nove tvornice, sanitacijskih materijala i sredstava za pranje itd. itd – svi ti pdv-ovi ostaju 25%.
zaključak – uvoz hrane postaje još isplativiji jer će se svaka dodana vrijednost osim puke prodaje hrane i dalje oporezivati najvećom stopom na svijetu.
kako mogu biti tako nespsobni da ne razumiju tako jednostavnu računicu. teško je reći je li riječ o čistoj neinteligenciji ili prosto o temeljnom neznanju iz struke u kojoj se nominalno nazivaju stručnjacima…
možda će onda naši građani početi intenivnije kupovati kod nas umjesto masovnih odlazaka u šoping centre preko granice????
Uključite se u raspravu