Ovoga će mjeseca europski građani izaći na birališta kako bi glasovali za 751 zastupnika Europskoga parlamenta koji predstavljaju 507 milijuna ljudi. Način na koji se izborna kampanja odvijala označio je malen, ali važan korak u stvaranju prvoga transnacionalnoga političkog prostora u europskoj, a i svjetskoj povijesti.

Treba napomenuti da su izbori za Europski parlament posljednjih godina privlačili manji broj glasača: 2009. glasovalo ih je 43 posto, u usporedbi s gotovo 60 posto u razdoblju od 1978. do 1994. Unatoč tomu, izlaznost se u posljednjih deset godina može usporediti s prosječnom izlaznošću na američke izbore za Kongres. S obzirom na stav o distanciranosti Europskog parlamenta i rasprostranjenu frustriranost birokracijom Europske unije, razina sudjelovanja i kretanja prema transnacionalnoj politici zapanjujuća je. Transnacionalna narav izbora ovaj je put izražena zbog toga što su glavne paneuropske političke stranke prvi put nominirale određene kandidate za predsjedništvo Europske komisije, a kandidati provode kampanje, pa tako sudjeluju i u televizijskim sučeljavanjima. Prema odredbama Ugovora iz Lisabona, Europsko vijeće uzima u obzir izborne rezultate pri odabiru kandidata za izglasavanje parlamentarne podrške. Kampanja za predsjedništvo Komisije mogla bi biti značajna koliko i konačni odabir. 

Engleska ironija 
Na prvome sučeljavanju održanome prošloga mjeseca sudjelovali su Jean-Claude Juncker iz Europske narodne stranke (EPP) desnog centra, Ska Keller iz Zelenih, Martin Schultz iz Naprednog saveza socijalista i demokrata lijevog centra i Guy Verhofstadt iz Saveza liberala i demokrata političkog centra. Alexis Tsipras, predstavnik Stranke europske ljevice, trebao bi se pridružiti posljednjem sučeljavanju ovoga mjeseca. Svi su kandidati govorili na besprijekornom engleskome iako se sučeljavanje prevodilo na 16 jezika. S obzirom na suzdržanost Velike Britanije u vezi s europskim integracijama, pomalo je ironično da engleski ima tako ključnu ulogu u olakšavanju stvaranja transnacionalnoga političkog prostora. Sučeljavanje je privuklo veliku pozornost društvenih medija, a deset tisuća tvitova o toj temi pokazali su strast koju neki Europljani – osobito mlađa generacija – osjećaju prema političkoj evoluciji Europe. Općenito gledajući, iako je interes javnosti za kampanju znatno manji nego što se može zamijetiti u nacionalnim političkim natjecanjima, jači je nego na posljednjim paneuropskim izborima unatoč porastu nacionalizma i euroskepticizma.

U tom bi kontekstu bilo čudno da Europsko vijeće pokuša nominirati predsjednika Komisije, a da ne uzme u obzir reakciju javnosti na kampanju. No, postoji rizik da će postupak izbora biti tek vježba političke razmjene, u kojoj članovi Vijeća dodjeljuju čelne pozicije, pa tako i mjesta u Komisiji, isključivo na temelju nacionalnih političkih odabira. Takav bi pristup znatno naštetio građanima koji ozbiljno shvaćaju europske izbore i kredibilitetu Europske unije u cjelini. Bi li se to uistinu moglo dogoditi? Ili je transnacionalni europski prostor, koliko god mlad bio, već prerastao točku kad ga se više ne može ignorirati? Puno će toga ovisiti o rezultatima izbora. Ponajprije će izlaznost biti ključna. Ako bude znatno niža od 43 posto iz 2009., Vijeće bi moglo smatrati da želje sve nezainteresiranije javnosti ne treba toliko uzimati u obzir. No, zbog znatna porasta (recimo prema 45-47 posto), rezultate kampanje bilo bi znatno teže ignorirati. Razmjerni učinak paneuropskih stranaka također će biti važan. 

Mogućnost 'vanjskih' 
Ako, primjerice, socijalisti osvoje 215 mjesta, a EPP 185, značajna bi razlika njihova čelnika Martina Schultza istaknula kao snažnog kandidata iako se nijedna stranka nije približila apsolutnoj većini od 376 mjesta. Ako rezultati budu približniji, uz samo pet do deset mjesta između dviju vodećih stranaka, moglo bi se smatrati da nijedan od vodećih kandidata nije "pobijedio". To bi Vijeću dalo više prostora za razmatranje "vanjskog" kandidata (naprimjer, Pascala Lamyja, koji je bliži lijevom centru, ili Christine Lagarde, koja je bliža desnom centru, a oboje su iznimno iskusni europski zakonodavci čija su imena već izrazito prisutna u medijima). Kako bi potvrdilo legitimnost takvog poteza, Vijeće bi moralo odabrati kandidata koji je bliži stranci koja je dobila više glasova, kolika god mala razlika bila. Štoviše, vanjski kandidat mora moći okupiti dovoljno veliku koaliciju u parlamentu.

Postoji još rješenje da, ako nijedna od većih stranaka ne bude mogla proglasiti stvarnu pobjedu, mogu kompromisno dati prednost jednome od drugih čelnika koji su sudjelovali u kampanji – možda Verhofstadtu, liberalnom centristu. Kao što je objasnio Jean Pisani-Ferry, unatoč značajnoj i rastućoj moći Europskog parlamenta, on kratkoročno ne može biti glavni igrač europskih rasprava o gospodarskoj politici. Stvarna će odlučivačka moć i dalje uglavnom biti nacionalna. No, s obzirom na položaj parlamenta u središtu transnacionalnog europskog prostora koji tek nastaje, a koji bi vremenom mogao promijeniti europsku politiku i pomoći kontinentu da prevlada nalete opasnog šovinizma, prve europske izbore s transnacionalnim ozračjem ne treba ignorirati. Kad se sastanu 28. svibnja, europski bi čelnici trebali osnažiti europske institucije odabirom sposobnosti i legitimnosti.

Project Syndicate, 2014.

Bihevioralni laboratorij

Ova tvrtka koristi inovativan alat za zapošljavanje i razvoj zaposlenika

Vrhunski stručni tim

Od ordinacije s jednom stomatološkom stolicom do centra za najzahtjevnije dentalne zahvate