Raspravi o naravi gospodarskog rasta polako ali sigurno ulazi u novu fazu. Pitanja koja se javljaju dovoljno su drukčija od pitanja iz posljednjih nekoliko desetljeća da se osjeti pomak konceptualnog okvira koji će odsad dati strukturu raspravi o gospodarskom napretku i gospodarskoj politici.

Prvo pitanje, koje se odnosi na mogući tempo budućeg gospodarskog rasta, uzrokovalo je ozbiljne nesuglasice među ekonomistima. Robert Gordon sa Sveučilišta Northwestern smatra da će američko gospodarstvo imati sreće ako u srednjem roku ostvari godišnji rast po glavi stanovnika od 0,5 posto. Drugi su, među kojima je možda najoprezniji Dani Rodrik, razvili određenu teoriju pesimizma rasta u vezi s mladim gospodarskim silama. Ključna je pretpostavka, s kojom se slažu mnogi od tih vodećih analitičara, da će se tehnološki napredak usporiti, a time i korist od naknadnog razvoja koja je najvažnija za zemlje u razvoju i mlade gospodarske sile. S druge su strane, pak, "novi tehnolozi". Oni smatraju da smo na početku četvrte industrijske revolucije, koju obilježavaju istinski "inteligentni strojevi", koji će ubrzo postati gotovo savršene zamjene za rad s niskom ili srednjom razinom vještina.

Sloboda od 'zamornog' rada 
Ti će "roboti" (neki u obliku softvera) te "internet stvari" uvesti novo značajno povećanje produktivnosti na područjima kao što su energetska učinkovitost, promet (na primjer, samoupravljajuća vozila), zdravstvena skrb i prilagodba masovne proizvodnje potrebama kupca zahvaljujući 3D tisku. Drugo je pitanje ono koje se odnosi na distribuciju dohotka. U svojoj knjizi kojom se odmah proslavio Thomas Piketty iznosi stav da temeljne gospodarske sile potiču stalni porast dobiti kao udjela u ukupnom prihodu, a stopa povrata kapitala stalno je viša od stope gospodarskog rasta.

Štoviše, mnogi su zamijetili da će, ako kapital postaje bliska zamjena za sve vrste rada osim za vrlo stručan rad, a obrazovnim sustavima treba puno vremena za prilagodbu i isporuku novih vještina u velikim količinama, znatne razlike u naknadi za visoko stručan rad i sve druge vrste rada, dodatno pogoršati nejednakost. Možda će američko gospodarstvo za 10 godina biti takvo u kojemu će 5 posto – veliki vlasnici kapitala, iznimno stručni radnici i globalni pobjednici – zarađivati 50 posto nacionalnog dohotka (danas postotak nije puno niži od 40 posto). Iako su nacionalne okolnosti danas bitno drukčije, temeljni su gospodarski trendovi globalni. Jesu li politički održivi? Treće se pitanje odnosi na učinak daljnje automatizacije na zapošljavanje. Kao što se dogodilo u prethodnim industrijskim revolucijama, ljudska bi se vrsta mogla osloboditi dobrog dijela "zamornog" rada. Neće, na primjer, biti potrebe za radnicima na blagajnama, operaterima pozivnih centara, radnicima na naplatnim kućicama, i bit će znatno manje potrebe za računovođama, putničkim ili financijskim savjetnicima, vozačima i mnogim drugima. Ako su "tehnolozi" upola u pravu, BDP će biti znatno viši.

I zašto se ne bismo trebali radovati radnom tjednu od 25 ili 30 sati i godišnjem odmoru od dva mjeseca jer će nam inteligentni strojevi olakšati posao? Zašto uz svu novu tehnologiju i neminovno povećanje proizvodnje mnogi i dalje tvrde da svi moramo raditi više i kasnije stjecati pravo na mirovinu ako želimo da gospodarstva ostanu konkurentna? Ili samo visoko stručni moraju raditi više i napornije jer ih nema dovoljno? U tom slučaju, možda bi stariji zaposlenici trebali ranije u mirovinu kako bi oslobodili mjesto za mlade koji imaju prikladne vještine za novo stoljeće. Ako bi takva promjena povećala ukupni BDP, fiskalni bi transferi mogli financirati rano umirovljenje, a mirovina bi mogla postati fleksibilan i postupak proces. I konačno, nameće se pitanje klimatskih promjena i mogućnosti ograničenosti prirodnih resursa, a ta se problematika sve više nameće u posljednjih deset godina. Hoće li ti čimbenici otežati dugoročni rast ili će pomak prema gospodarstvu čiste energije potaknuti novu industrijsku revoluciju koja bi stvarno mogla povećati rast? 

Cjeloživotno učenje
Kako ta pitanja postaju sve bitnija, sve je jasnije da je tradicionalna usmjerenost na rast, koji se definira kao povećanje zbirnog BDP-a i računa pomoću nacionalnih računa kao i prije 100 godina, sve manje korisna. Narav i mjerenje gospodarskog napretka treba uključivati novi društveni ugovor koji društvima omogućuje upravljanje moći tehnologije kako bi služila svim građanima. Rad, učenje, uživanje u slobodnim aktivnostima, zdravlje i "produktivnost" trebaju biti sastavni dio našeg života, a politike bi se trebale izričito usmjeriti na ono što olakšava taj kontinuitet i povećava mjerljivu dobrobit. Protiv kretanja koja pothranjuju sve veću nejednakost treba se boriti mnogim političkim instrumentima, poreznim režimima te cjeloživotnim, uključivim i pristupačnim obrazovanjem i zdravstvom kao temeljem postizanja jednakosti i socijalne mobilnosti. 

© Project Syndicate, 2014.

veliki uspjeh

RoboCup 2026: Hrvatski učenici među najboljima na svijetu u robotici i umjetnoj inteligenciji

ZAMAH INVESTICIJAMA U OBNOVLJIVE IZVORE

Stjepan Čerkez: ENNA je otvorena za suradnju na razvoju velikih vjetroelektrana, solarnih elektrana i baterijskih sustava u Hrvatskoj i regiji