Oporavak gospodarstva i novi model rasta mora se temeljiti na privatnim, a ne javnim investicijama, još je jednom upozorio guverner HNB-a Boris Vujčić, očito procjenujući da takvih upozorenja nikad previše. Gotovo istu poruku nešto je ranije istoga dana (u ponedjeljak) odaslala i Martina Dalić, ekonomistica i članica gospodarskog tima HDZ-a, zazivajući izlječenje hrvatske politike od "sindroma" javnih investicija kao čarobnog rješenja naših ekonomskih problema.

Takve poruke iz redova ekonomskih stručnjaka, naravno, ne čude i čuju se svako malo. Jer, gotovo sve političke opcije u Hrvatskoj svoja viđenja rasta vole graditi na državnim neimarskim pothvatima, pragmatično procjenjujući da će tako doći do uha najvećeg broja birača. I nije to svojstveno samo velikim strankama. I mladi ORaH, primjerice, svoj program u gospodarskom dijelu oslanja na javne investicije. Ili, kako kažu, Green New Deal, "program održivog razvoja realizacijom projekata poput energetske učinkovitosti, obnovljivih izvora energije, sustava gospodarenja otpadom".

Ni njima se ne da govoriti o problemu i nužnosti podizanja konkurentnosti. I njima je, čini se, prekomplicirano uvjeravati javnost kako je taj cilj vrijedan i ne baš ugodnih, ali nužnih reformi, te smanjivanja, a ne povećanja javne potrošnje.  U obračunu s ekonomskim vizijama i iluzijama politike koja počiva na javnim investicijama i Vujčić i Dalić iznijeli su i neumoljive brojke. Dalić je podsjetila kako smo prije krize bili među europskim rekorderima po izdvajanjima novca za javne investicije. Od 2000. do 2008. godišnje smo, kaže, prosječno trošili 3,7 posto BDP-a, ali smo već i prije krize ostvarivali niže stope rasta, dok smo se tijekom krize suočili s dubljim i duljim padom.

Vujčić je, pak, naveo podatak da je petogodišnjoj recesiji najveći doprinos dao upravo pad (ukupnih) investicija koje su u tom razdoblju okopnile čak 38 posto. Oboje, dakle, govore slično, no između njihovih istupa postoji i bitna razlika. S pozicije guvernera, odnosno prvog čovjeka monetarne vlasti, to je ipak lakše. Utoliko su iste poruke u slučaju Dalić zahtijevale više odvažnosti. Jer, one su zapravo bile (i) kritika investicijskih ambicija i apetita na kojima upravo HDZ kani oslanjati svoj gospodarski program, od gradnji podmorskih tunela i sustava navodnjavanja do kanala Sava-Dunav. Je li to znak pluralizma mišljenja u toj stranci? Bila bi to novost na domaćoj političkoj sceni kojoj unutarstranačka demokracija nije baš jača strana.