Pita li se makroekonomiste, ni ova godina neće proći samo s jednim rebalansom. U Saboru uskoro slijedi nova runda brojnih, više ili manje predvidivih i jalovih rasprava.

Tko je zakinut i svakako mu treba osigurati više javnog novca; je li, odnosno zašto ni novi plan nije ostvariv, razvojan, socijalan… No, s obzirom na raspored ruku u Saboru, Vladinim korekcijama proračunskih planova prolaz je zapravo unaprijed zajamčen. Za vrijeme priprema i pregovora oko rebalansa opet su se negdje usput razvodnile najave odlučnijeg smanjenja manjka prihoda u odnosu na potrošnju. Razmjere i strukturu smanjenja deficita opet su više obilježile igre prijestolja. U šestoj godini recesije i započinjanja odnosno odgađanja reformi sve je više onih koji smatraju da nema mnogo koristi od pozivanja na (politički) konsenzus oko ključnih strukturnih problema naše ekonomije. Treba nam temeljita promjena političkog okvira.

Ona koja će omogućiti iskrenim ljudima s učinkovitim programima služenje dobrobiti nacije, reći će Borislav Škegro, a to podrazumijeva promjene zakona o izborima i političkim strankama te njihovu financiranju. Problem je, međutim, što takve promjene zakona trebaju inicirati i izglasati ih upravo glavni akteri igara prijestolja. Dojam je da 'doma' za to još uvijek ne postoji kritična masa. No, još jedna godina recesije i pravila koja u okviru koordinacije ekonomskog upravljanja nameće Europska unija – među ostalim, i korektivnim mehanizmima za zemlje s pretjeranim deficitima i neravnotežama – možda mogu biti poguranac u tom smjeru. Kako god bilo, uz fiskalni kapacitet koji je u nas prema mnogima dosegnuo svoj maksimum,  prostor za smanjivanje deficita povećanjem prihoda mahom je iscrpljen. Tim smjerom veoma brzo bismo došli do opasne točke da se u branjenju neodržive potrošnje i mnogo šire 'zine' na mirovinsku štednju.