Napisati za premijera jedne države kako je neinspirativan, a njegova ekonomija dosadna, nije baš ljubazno.

Kako je riječ o premijeru Hrvatske, dakle zemlje u kojoj žive "mrzovoljni i netolerantni ljudi", vjerujem da ću dobro osjetiti bilo tih "spodoba" kada ću reći da nije ni smiješno. Naime, odavno je iza nas vrijeme u kojem smo se smijali konstrukcijama poput ove najnovije iz pera uglednog The Economista, a hrvatska ekonomija, bila Milanovićeva ili "prčija" bilo kojeg drugog političkog prolaznika, zapravo je interesantnija, možda i revolucionarnija od svih ostalih.

'Papirnati' red
Godinama su se mnogi svjetski ekonomisti, poduzetnici i manageri čudili kako se u Hrvatskoj, zemlji bez proizvodnje, odlično živi. Svi ili gotovo svi posjeduju neku nekretninu, svi voze automobile, svi imaju dobre plaće, svi putuju na zimovanje ili ljetovanje, svi jedu po restoranima, svi ispijaju kave u pol bijela dana itd. itd. "Pilali" su nas pritom kako živimo iznad svojih mogućnosti, kako je to jednostavno neodrživo, kako će vrag prije ili kasnije doći po svoje. Međutim, i taj je nedavno poharačio cijeli svijet, porazbijao po svjetskim burzama i mnogim zemljama sve što se porazbijati dalo, no nije nas baš previše opametio. U redu, pritom je natjerao u bijeg jednog od Milanovićevih prethodnika, ali današnji nam premijer nije iz toga puno naučio.

Dok Milanovićeva gospođa Kosor – ministrica Opačić u ulozi njegova glasnogovornika, ali sve češće i glavnog gospodarskog stratega, tvrdi kako su Economistovi zaključci uvredljivi za trenutačnu Vladu, osobno mislim kako je za taj animozitet isključivi krivac zapravo naš premijer. Zašto? Stvar je vrlo jednostavna. Milanović je najprije jednom izjavio kako ga ekonomija ne zanima (da bi to doista i mnogo više puta pokazao), a zatim je vrlo nedavno rekao kako upravo časopis s takvim "omraženim" imenom redovito čita. Čini mi se prilično vjerojatnim kako su Economistovi urednici i novinari na to zaključili da im je naš premijer time počinio nesagledivu štetu na koju su jednostavno morali oštro uzvratiti. I to je cijela priča, a u prilog tome ide i činjenica da je sam sporni članak uradak napravljen za otprilike 15 minuta, taman toliko koliko je uvrijeđenom autoru trebalo da ga iz vruće nabrijane glave ukuca u tastaturu.

Međutim i nažalost, ekonomska politika ove Vlade doista je toliko dosadna, ali i potpuno promašena, da su ljudi mrzovoljni i od nje. Nikakve kreativnosti, domišljatosti, mašte, vizije u njoj nema. Sve se svodi na tobožnje uvođenje "papirnatog" reda, dok se u praksi ništa ne mijenja. Gdje god dođete, što god pipnete, sve se raspada. Otišli kod liječnika u ambulantu ili u bolnicu, otišli na roditeljski sastanak u vrtić ili u školu, otišli obaviti neku prijavu ili izvaditi neki dokument, pokušali naplatiti neki obavljeni posao, ako ste ga nekim čudom uspjeli uopće zaključiti, svugdje je na djelu kaos, veći ili manji. Dvije godine, a možda i više, politički papagaji ponavljaju kako moramo dovesti investitore, osnivaju razne agencije u kojima rade preplaćeni, neučinkoviti i velikim dijelom podobni birokrati, a nisu u stanju smanjiti porez na dobit, smanjiti davanja na plaće, smanjiti PDV, ozbiljno se pozabaviti sa svim dodatnim skrivenim i neskrivenim nametima, izregulirati radno zakonodavstvo. 

Svađe s poslodavcima
Dvije godine, a možda i više, politički papagaji obećavaju reforme javne i državne uprave, te lokalnih jedinica, a nisu ih u stanju provesti. Jednako toliko dugo, dvije godine, do bola nekompetenti ministri, njihovi zamjenici i pomoćnici, savjetnici i odnedavno zamjenici savjetnika, svađaju se s poslodavcima, bankarima i sindikatima, s europskim političarima, birokratima i stranim managerima, a nisu u stanju zaštititi teran, prošek ili pršut. Dvije godine, a možda i više, politički papagaji, izbacuju u javnost vizionarske planove Hrvatske, Zagreba, Splita i drugih gradova koji bi trebali pokrenuti gospodarstvo, a svaki je u dlaku isti: ovdje će se graditi stambeno-poslovni objekt, ovdje dvorana, ovdje stadion, ovdje nogometni ili rukometni kamp…, ovdje bi mogli obnoviti fasade, ovdje izgraditi bazene, a tamo monumentalnu fontanu, koju će moći vidjeti i budući žitelji Marsa. Niti u jednom od tih vizionarskih planova nema niti jedna riječ o nekakvoj tvornici u kojoj bi se nešto, neš' ti čarobnjaštva, proizvodilo.Pa sad, budimo iskreni, ima li tu nešto novo i bolje u odnosu na Milanovićeve prethodnike i uopće na prethodna vremena?