Dramatična borba između vladajuće turske Stranke pravda i razvitak (AKP) i njezina nekadašnjeg saveznika, vjerskog pokreta Hizmet koji predvodi samoprograni vjerski vođa Fethullah Gülen, počela je razotkrivati strahovite makinacije koje su obje grupe provodile kako bi učvrstile svoju moć.

Tužiteljstvo, među kojima se, kako se smatra, nalazi velik broj Gülenovih simpatizera, pokrenulo je opsežnu istragu o korupciji koja je zasad ušla u trag četvorici ministara, a doseže sve do sina premijera Recepa Tayyipa Erdogana. Erdogan i njegovi savjetnici sad su uzvratili udarac. Güleniste su optužili za "birokratski državni udar" te da su se poslužili brojnim prljavim trikovima, od "podmetanja dokaza" protiv generala koji su lani osuđeni do urota za rušenje Erdoganove vlade i "dalekosežnog neovlašenog prisluškivanja". 

Lov na vještice
Suđenja koja su se u Turskoj vodila protiv navodnih navodnih organizatora vojnog puča danas se smatraju onime što su stvarno i bila – lov na vještice utemeljen na dokazima koji bi se u najmanju ruku mogli nazvati nategnutima, a najčešće su bili izmišljeni. Suđenjima je rukovodila gülenistička policija, tužiteljstvo i mediji. No imali su ključnu potporu Erdoganove vlade, koja je suđenjima dala na težini. Nastojanja Erdoganova tabora da opere ruke od tih suđenja i svu krivnju svali na güleniste u najmanju je ruku podmukla.

Poznata je Erdoganova izjava da je glavni tužitelj u slučaju "Ergenekon", kojemu je navodni cilj bio razotkriti i boriti se protiv "države iz sjene", koja se sastoji od vojnih dužnosnika i svjetovnih nacionalista, no time je obuhvatio širok spektar političkih protivnika. Kad su se pojavili potpuno lažni dokumenti vezani za tobožnji puč generala Erdogan im je dao na vjerodostojnosti rekavši da je bio svjestan takvih nastojanja. Njegovi su ministri napali optuženike i ruglu izvrgnuli jedinog suca koji je u pretsudskom postupku presudio u njihovu korist. Osim takvih javnih istupa Erdoganova je vlada učinila sve što je mogla da takva politička suđenja (pa tako i jedan golemi slučaj u koji su bile uključene stotine kurdskih aktivista) dođu predodređenom kraju. Viši su slojevi sudstva bili puni sudaca koji su gülenisti ili spremni na dogovor. Nebrojene su pritužbe o očitoj povredi pravne države odlazile u vjetar. Erdogan i njegovi savjetnici danas znatno drukčije zvuče.

Nova je priča da su suđenja bila prepuna nepravilnosti, da se kovala urota protiv vojske i da su gülenisti stvorili državu unutar države. Jasan je razlog ovakve promjene: Erdogan güleniste mora izolirati i posramiti, a trenutno s njima vodi žestoku bitku za vlast. Gülenisti su bitku protiv Erdogan zapakirali u istragu o korupciji. Tko god je upoznat sa stanjem u Turskoj ne bi se iznenadio da se otkrije raširena korupcijska hobotnica oko građevinskih projekata. No korupcijska je istraga očito politički motivirana, a Erdogan motive tužiteljstva s pravom dovodi u pitanje. Trenutni val sudačkog aktivizma ima veze s iskorjenjivanjem korupcijem kao što su i prethodni valovi imali veze s razotkrivanjem "države u sjeni" i pravih državnih udara – dakle, ne puno. 

Jedinstvena prilika
No Erdogan je taj koji je pokretu Gülen uopće dao vjetar u leđa. Prije više od tri godine, nakon ustavnog referenduma u kolovozu 2010., Erdogan je imao jedinstvenu priliku. Njegova je laka pobjeda potvrdila da mu je položaj na vlasti siguran, a vojni i drugi elementi stare ultrasekularne garde nisu mu značajno prijetili. Mogao se odreći prljavih sudačkih trikova i manipulacijom medijima pomoću kojih se njegov režim održao. U to sam vrijeme pisao da će, ako ne promijeni smjer, "država tonuti sve dublje u nedemokratičnost, da će politički jaz biti nepomirljiv, a novi politički slom neizbježan". Nažalost, to se predviđanje danas i ispunilo. Erdogan situaciju ipak može spasiti. Makinacije gülenista u sudstvu i drugim dijelovima birokracije stvorili su pozamašan broj protivnika – više manje sve: nacionaliste, kurdske aktiviste, sekulariste, tradicionalne islamiste, socijaliste i liberale – koji su se barem jednom našli na drugom kraju ovih afera.

Erdogan bi, zapravo, mogao mobilizirati koaliciju koja nadilazi njegov AKP i poduprijeti reforme kojima bi se sudstvo svelo u svoje prave okvire. Naravno, nijedna od tih skupina ne bi imala ništa protiv da Erdogan neslavno propadne, što znači da bi za ulazak u koaliciju svi htjeli nešto zauzvrat. Ti bi ustupci za Erdogana bili nužna cijena, i to vrlo blaga s obzirom na to da je Tursku sam uvalio u trenutnu krizu. Međutim, barem bi imao priliku ublažiti osudu kojom će se povjesničari obrušiti na njegovu vladavinu. Nažalost, čini se da Erdogan misli i tu priliku propustiti. Odlučio se jače udariti autokratskom čizmom te putem jednog tijela imenovao tužitelje i suce koji će ministarstvu pravosuđa biti tek dodatak.Bitka između Erdogana i pokreta Gülen eskalirala je do te mjere da je teško zamisliti pomirbu. Dobra je vijest što takva ogoljena borba razotkriva korupciju i sudačke manipulacije na kojima je Erdogan izgradio režim. 

© Project Syndicate, 2014.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?