Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Prerana deindustrijalizacija zemalja u razvoju

Autor: Dani Rodrik
16. listopad 2013. u 22:00
Podijeli članak —

U Kini je zaposlenost u proizvodnji bila na vrhuncu 1990-ih s oko 15%, danas se većina radnika zapošljava u uslužnom sektoru, a ne u tvornicama.

Većina suvremenih naprednih gospodarstava postalo je to što jest upravo zahvaljujući tome što je kročila dobro znanim putem industrijalizacije. Niz proizvodnih industrijskih sektora izdignuo se iz pepela tradicionalnog sustava obrta i cehova te transformirao poljoprivredna društva u urbana.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Kako je vrijeme prolazilo proizvodnja je prepustila mjesto uslužnom sektoru. U Britaniji, kolijevci industrijske revolucije, proizvodnja je ostvarila vrhunac zaposlenosti s udjelom od 45% prije Prvog svjetskog rata, nakon kojega je pala na 30%, gdje se zadržala sve do početka 1970-ih, kada je započeo njezin strmoglavi pad. Danas je u proizvodnji zaposleno nešto manje od 10% radno sposobnog stanovništva. Sva ostala bogata gospodarstva prošla su kroz slični ciklus industrijalizacije za kojom je uslijedila deindustrijalizacija. Čak i u Njemačkoj broj zaposlenih u proizvodnom sektoru vrhunac je dosegnuo sredinom 1970-ih s oko 40% otkada bilježi stabilan pad. Kako tvrdi Robert Lawrence sa sveučilišta Harvard, deindustrijalizacija je uobičajena pojava koja prethodni najnovijem valu gospodarske globalizacije. 

Većina suvremenih naprednih gospodarstava postalo je to što jest upravo zahvaljujući tome što je kročila dobro znanim putem industrijalizacije. Niz proizvodnih industrijskih sektora izdignuo se iz pepela tradicionalnog sustava obrta i cehova te transformirao poljoprivredna društva u urbana.

Kako je vrijeme prolazilo proizvodnja je prepustila mjesto uslužnom sektoru. U Britaniji, kolijevci industrijske revolucije, proizvodnja je ostvarila vrhunac zaposlenosti s udjelom od 45% prije Prvog svjetskog rata, nakon kojega je pala na 30%, gdje se zadržala sve do početka 1970-ih, kada je započeo njezin strmoglavi pad. Danas je u proizvodnji zaposleno nešto manje od 10% radno sposobnog stanovništva. Sva ostala bogata gospodarstva prošla su kroz slični ciklus industrijalizacije za kojom je uslijedila deindustrijalizacija. Čak i u Njemačkoj broj zaposlenih u proizvodnom sektoru vrhunac je dosegnuo sredinom 1970-ih s oko 40% otkada bilježi stabilan pad. Kako tvrdi Robert Lawrence sa sveučilišta Harvard, deindustrijalizacija je uobičajena pojava koja prethodni najnovijem valu gospodarske globalizacije. 

Rast Južne Koreje
Tek rijetke razvijene zemlje, napose one u istočnoj Aziji uspjele su kopirati ovaj obrazac. Zahvaljujući izvozu industrijalizacija se u Južnoj Koreji odvila izvanredno brzo. Naime udio zaposlenih u proizvodnji je porastao s vrlo niskog postotka 1950-ih na visokih 28% 1989. (otad je pao za deset postotnih poena), što znači da je Južna Koreja u samo tri desetljeća doživjela transformaciju koja je u prvotnim industrijaliziranim zemljama trajala sto ili više godina. No obrazac industrijalizacije u zemljama u razvoju izgleda potpuno drugačije. Taj proces nije bio samo sporiji, nego je i deindustrijalizacija otpočela mnogo ranije. Uzmimo za primjer Brazil i Indiju – u Brazilu se udio zaposlenih u proizvodnom sektoru od 1950. do 1980. gotovo uopće nije mijenjao, zabilježivši neznatan porast s 12 na 15%. No krajem 1980-ih u Brazilu je već započeo proces deindustrijalizacije.

Indija je još više zapanjujući slučaj: ondje je broj zaposlenih u proizvodnom sektoru vrhunac doživio s 13% 2002., otkad je u padu. Jedan od očitih krivaca jest globalizacija, odnosno gospodarska otvorenost, zbog koje je državama poput Brazila i Indije vrlo teško konkurirati proizvodnim supersilama iz istočne Azije. Međutim pravo iznenađenje nalazimo u činjenici da su čak i istočnoazijske države podložne ranom početku procesa deindustrijalizacije.Kao na primjer Kina. Imajući u vidu njezin status globalnog proizvodnog žarišta, šokantno je otkriti da ondje udio zaposlenih u proizvodnji nije samo nizak, nego čak bilježi pad. Čini se da je zaposlenost u proizvodnji vrhunac dosegnula sredinom 1990-ih s oko 15%, otkad je puno niža. Većina radnika migranata danas se zapošljava u uslužnom sektoru, a ne u tvornicama. Slično tomu, krajnje je neizgledno da će nova generacija proizvodnih izvoznika kao što su Vijetnam i Kambodža ikada dosegnuti stupanj industrijalizacije prvih industrijaliziranih zemalja poput Britanije i Njemačke.

Neposredna posljedica toga je da se zemlje u razvoju pretvaraju u uslužna gospodarstva sa značajno nižom prihodovnom razinom. Naime kada je u SAD-u, Britaniji, Njemačkoj i Švedskoj započeo proces deindustrijalizacije, njihov dohodak po glavi stanovnika iznosio je između devet i jedanaest tisuća dolara. No u državama u razvoju proizvodni sektor počeo se smanjivati u razdoblju kada dohodak po glavi stanovnika nije iznosio ni približno toliko: brazilska deindustrijalizacija otpočela je na razini dohotka od 5000 dolara, kineska na 3000 dolara, a indijska na 2000 dolara.

Manje čuda
S privrednog stajališta, jasno je da rana deindustrijalizacija ometa rast i odgađa konvergenciju s naprednim gospodarstvima. Kroz povijest ubrzani rast gotovo uvijek povezivao s industrijalizacijom. Manje prostora za industrijalizaciju gotovo neminovno znači manje uspješnih gospodarskih čuda u budućnosti. S druge strane neki od temelja trajnog demokratskog poretka su nusproizvodi upravo održive industrijalizacije: organizirani radnički pokret, disciplinirane političke stranke i zdravo političko višestranačje s podjelom temeljenom na ljevici i desnici. S obzirom na preuranjenu deindustrijalizaciju, današnje zemlje u usponu morat će kročiti drugačijim, nepoznatim, a vjerojatno i trnovitijim putem do demokratizacije i uspješnog upravljanja.

© Project Syndicate, 2013.

Autor: Dani Rodrik
16. listopad 2013. u 22:00
Podijeli članak —
Komentari (2)
Pogledajte sve

Dobar analitički članak, no možda autor pomalo potcjenjuje uslužnu ekonomiju za koji kaže da ima ‘nižu prihodovnu razinu’.. Pogledajmo činjenice.

Apple, Microsoft, Google, Facebook pa i ‘fables’ tvornice (bez vlastitog pogona) su izuzetno uspješni primjeri uslužnih djelatnosti sa znatno većim maržama nego industrijski sektor. Proizvodnja istih (Apple i fables tvrtke) prvo je selila u jeftine azijske zemlje, a sada će ulogu jeftine proizvodnje preuzeti roboti.

Dakle zaključak bi bio da će prosperitetna društva bliske budućnosti biti ona sa visokim stupnjem inovativnih proizvoda i usluga, konkurentnih u svijetu. Primjer današnjeg Izraela.

Nažalost naše okruženje je takvo da naša vlast tako nešto ne planira podržavati ni u tragovima pa je sposobnim pojedincima potrebno povezati se sa stranim partnerima i tako zaobići domaći faktor ‘kočenja’

u svim ovakvim pričama o deindustrijalizaciji ključnim postaje pitanje što dosta spada u industrijski sektor.

po meni sadašnja, formalna klasifikacija zamagljuje situaciju. u uslužni sektor se u velikoj mjeri trpaju tehnologija, razvoj, dizajn, zatim napredna logistika, i na kraju energetika. sve te oblasti bi ili drastično pale ili čak nestale da nema industrijske proizvodnje koju podržavaju.

opadanje broja zaposlenih u industiji je vezan za automatizaciju, dok je opadanje vrijednosnog udjela jako vezano za pobljšanu efikasnost, izravno izbrušenu u oštroj konkurenciji.

automatizacija, koja je oslobodila ljude od nekih teških i opasnih poslova, te snižavanje cijena, koje je mnoge sofisticirane proizvode učinila dostopnijim uvelike pridonose razvoju i poboljšanju kvalitete života ljudi, dok u suhim statističkim mjerilima predstavljaju pad zaposlenosti i vrijednosnog udjela industrije.

prema tome, industriju ima smisla gledati samo zajedno sa sektorima koji su vrlo izravno ovisni o njoj – ta što bi bilo od informatike da nisu dostupni vrlo jeftini čipovi impresivnih performansi?

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close