Nakon nešto više od dva desetljeća državne samostalnosti i suverenosti, Hrvatska je punopravna članica Europske unije i NATO-a. Već to govori da nismo "nevidljivi", da smo dio globalizacijskih procesa i interesa.

To kažem zato što se sami često potcjenjujemo, ne vjerujući u svoje mogućnosti i sposobnosti. A imamo ih, samo ih nismo znali ili možda čak, kao društvo u cjelini, htjeli koristiti, iz neobjašnjivih ili neprihvatljivih razloga. Možda je tomu najbolji primjer naša makroekonomska politika u cijelom tom razdoblju, kako volimo kazati tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju koja nije bila dovoljno aktivna, rekao bih, bila je reaktivna. Što se da objasniti temeljnim problemom suvremenog hrvatskog društva – definiranje strateškog cilja, konsenzualno prihvaćanje tako definiranog cilja, na toj podlozi izrada razvojne strategije, iz nje izvedenih politika i na kraju jačanje, a ne razaranje institucija preko kojih se ostvaruju politike. Kao da nismo imali dobar uspješan primjer strateškog odlučivanja za nezavisnost i civilizacijsku pripadnost euroatlantskim integracijama.

Gospodarska struktura
Posljedica je promijenjena gospodarska struktura u kojoj poduzeće, a poglavito izvozno poduzeće, nestaje iz fokusa. Ne podređuju se monetarna, fiskalna, politika kredita, tečajna politika, politika socijalnih fondova, njegovom uspjehu, već svaka za sebe, nekordinirana opstruira razvoj poduzeća i njegovu internacionalizaciju. To je ono što sintetizirano iskazujemo kao nisku razinu društvene konkurentnosti uspoređujući se kao društvo na globalnom tržištu. Ovdje bih, ako mi je dopuštena sloboda kao autora ovog teksta, podsjetio da sam uz salve kritika potkraj 2008. godine upozorio da će ova kriza trajati sljedećih desetak godina, a Hrvatska gospodarska komora je predlagala vrlo konkretne mjere za ublažavanje recesije početkom 2009. godine. Komora je još krajem 90-ih godina kroz svoj dokument, Izvoz – Imperativ razvoja, otvorila temeljno pitanje vođenja ekonomske politike u Hrvatskoj, kako rast zasnovan na domaćoj potražnji nije održiv na dugi rok i da ćemo cijenu toga kad-tad platiti.

Taj rast koji je u nekim boljim godinama prošlog desetljeća iznosio i do 4,2 posto na godišnjoj razini podlogu je imao u tuđoj akumulaciji (privatizacijski prihodi kao korištenje akumulacije prethodnih generacija, a ne naše, eksternim zaduženjem i doznakama iz inozemstva).Alternativa ovom konceptu, a to je pokazala i globalna praksa djelovanja malih otvorenih ekonomija koje su uspjele, jest rast zasnovan na međunarodnoj potražnji, dakle, izvozu. To je jedini put k stabilnom i održivom rastu i razvoju. Uspjeh na tom putu znak je da je jedno društvo u svakom svom segmentu racionalno i podređeno ekonomskom uspjehu na međunarodnom tržištu. Tu posebnu ulogu ima država u najširem smislu riječi jer je ona najsnažniji i najsveobuhvatniji instrument kojim društvo ostvaruje svoje ciljeve, uređuju unutarnje odnose i svoje odnose s drugima.

Posljedice krize
Ovo razdoblje "odlučnog kretanja u pogrešnom pravcu" traje više od tri i pol desetljeća, započelo je 80-ih godina prošlog stoljeća i praktički traje do danas, kada otriježnjeni prihvaćamo potrebu za promjenom, ali ne nalazeći opće prihvaćen put. Globalna kriza koju su mnogi nazivali u početku financijskom, daleko je od toga, ona je duboka strukturna kriza. Iz koje i najveći i najsnažniji teško pronalaze izlaz. To naravno ne olakšava ni naš položaj. Hrvatska je, moglo bi se kazati, imala veliki peh, raspadanje jugoslavenske federacije koje je kulminiralo bestijalnim ratom, u središtu suvremene, civilizirane Europe, poraz koncepta liberalne ekonomije na globalnoj razini uz već spomenuto neuspješno traženje novog koncepta na globalnoj razini, Hrvatskoj je onemogućilo da poput drugih iskoristi kao vjetar u leđa ulazak u NATO i Europsku uniju. U NATO smo ušli na početku globalne krize, a u EU u trenutku kad naši najbliži susjedi na Mediteranu i u srednjoj Europi bilježe negativne stope ekonomskog rasta ili tek blage, sramežljive, nesigurne znakove oporavka. Ovdje naglašavam kako se radi o većini naših glavnih ekonomskih partnera.

Spremnost za EU
Zbog svega ovog navedenog nije jednostavno odgovoriti na pitanje je li Hrvatska spremna za EU. Hrvatska ima neosporne potencijale, geoekonomski položaj, jedina je zemlja Mediterana na Podunavlju, plodno tlo s izobiljem vode na cijelom teritoriju, civilizacijske i kulturološke vrijednosti od kojih je neodvojivo samo biće hrvatskog čovjeka spremnog prihvaćati izazove novog na osobnoj razini. Ali ovdje treba naglasiti da ove mogućnosti nećemo moći iskoristiti ako već spomenute vrijednosti našeg građanina ne pretvorimo u sposobnost zajedničkog djelovanja kao društvo u cjelini.Ovo će biti poseban izazov hrvatskoj društvenoj eliti koja ima obvezu na političkoj, socijalnoj i svakoj drugoj razini predvoditi već spomenuto traženje konsenzualnih ciljeva koji neće biti dovođeni u pitanje bilo kakvim kratkoročnim interesima pojedinaca ili skupina pa bile one ma kako brojne. Kratko rečeno, svaki građanin mora imati jasnu i nedvosmislenu sliku kakvu Hrvatsku želimo u svijetu društvenih vrijednosti koje smo odabrali. Demokracija bi nam trebala omogućiti natjecanje koje će ubrzati put do dogovorenih ciljeva, a ne biti samo utilitarna, bez težnje ka razvoju i time općem dobru društva na dugi rok. Dakle, biti spreman za Europsku uniju znači biti spreman svakim danom, i to trajno, u vremenu koje dolazi, biti bolji i organiziraniji kao pojedinci i kao društvo u cjelini. Spreman znači prihvatiti realnost da nam nitko neće rješavati naše probleme, a ako smo spremni sami ih rješavati, pojavit će se oni koji će nam pružiti ruku. Takvi se nećemo nikada umoriti graditi državu koja će imati puni smisao braniteljice i podupirateljice svakog našeg osobnog i zajedničkog interesa u svijetu kojem nikada neće nedostajati izazova.