Tomislav Serdar

Tomislav Serdar fotografiju kao poziv nije mogao izbjeći. Njegova majka Višnja umjetnički je fotograf i tomu je posvetila cijeli život, brat Hrvoje također se bavi fotografijom, i to studijskom, a Tomislav je nakon završene škole primjenenih umjetnosti postao fotoreporter. Kaže kako u životu nije htio raditi ništa drugo. Od samog osnutka Jutarnjeg lista radio je kao fotoreporter, ali to cijelo vrijeme bio je svjestan kako je u toj profesiji teško ostarjeti- "stalno dolaze mlađi, brži, koji su spremni juriti, nagradiš ih s malo fotografske opreme i oni su sretni". Snimati nemire, koncerte, utakmice, katastrofe u pedesetima nije lako. A perspektiva je postati u novinama urednik fotografije i raditi činovnički posao.

"Znao sam da si moram osigurati izlaz. Sa suprugom Damjanom Domanovac još 2006. godine pokrenuo sam magazin Putovanja za dvoje, ispočetka kao prilog u magazinu Vjenčanja kojeg je godinama izdavala moja supruga. Nakon nekog vremena Vjenčanja su joj dosadila i prodali smo ih Adria Mediji, a od 2007. Putovanja za dvoje su postala zaseban magazin koji izlazi četiri puta godišnje. Tako sam još neko vrijeme radio paralelno u Jutarnjem listu i našem magazinu i stalno čekao trenutak da se konačno posvetim Putovanjima. Kad nam se rodila kćer Ema, Damjana je iskoristila šest mjeseci porodiljnog a ja sam odlučio iskoristiti drugu polovicu. Na skuteru sam krenuo riješiti papire u HZZO i doživio prometnu nesreću zbog koje sam godinu dana proveo na štakama". I to je bilo to. Šale se Tomislav i Damjana kako im je Bog poručio: za muškarce nije porodiljni. I tako je prestao biti fotoreporter i postao poduzetnik. U stvari, Tomislav snima i danas i urednik je fotografije u svom magazinu, radi ono što ga je i privuklo poslu fotoreportera: putuje. "Dok sam radio u Jutarnjem zapravo mi je najviše smetalo što Damjana može odlaziti na daleka putovanja a je ne mogu zbog posla u redakciji. Sad lijepo putujemo zajedno". Od samog početka posao s Putovanjima za dvoje je krenuo odlično, već 2008. im se javio Sebastijan Hočevar iz Slovenije i pitao žele li prodati franšizu. Slovensko izdanje Putovanja za dvoje nekoliko godina kasnije preuzeo je Olivier Picon, koji ih je pitao bi li mu prodali franšizu za Francusku. Danas uz te franšize imaju i onu za Njemačku i Srbiju. U zemljama regije magazin je registriran pod imenom Putovanja za dvoje, na tržištu Francuske zove se Horizons Monde a u Njemačke World Horizons. Franšize funkcioniraju tako da vlasnici licenci dobivaju sav sadržaj iz hrvatskog izdanja i na raspolaganju im je na serveru sadržaj iz prijašnjih brojeva, U to vlasnik svake franšize ubacuje oglase i kroji teme prema zahtjevima tržišta.U krizi u medijima suradnika im svakako ne nedostaje. Premda se to čini čudno, suradnici magazina nisu profesionalni fotografi niti novinari.

"Uvjet za objavljivanje reportaža u Putovanjima za dvoje je kao prvo kvaliteta fotografija. To ne znači nužno imati profesionalnu opremu već da ispunjava viziju 'magazin s emocijama'", kaže Tomislav. Bilo je situacija da su se javljali odlični profesionalni fotografi, međutim koji im ne bi ponudili baš priču o destinaciji. "Problem s profesionalcima može biti što su previše fokusirani na neke teme: recimo donesu seriju odličnih fotografija arhitekture, ali nama treba i živopisan tekst i savjet gdje i što jesti, što doživjeti i sresti. Autor reportaže mora dati svoj pravi doživljaj destinacije", kaže Damjana. Zato je i raspon njihovih suradnika velik: tu ima biologa koji donose putopise sa ekspedicija, profesora, odvjetnika, stjuardesa ali i ljudi  koji rade u turizmu. Do Tomislava suradnici dolaze uglavnom mailom. "Pošalju mi kratki siže reportaže i obavezno nekoliko fotografija iz kojih odmah vidim da li stvaraju foto-priču. Ako nam se svidi, kontaktiramo ih i dogovaramo suradnju". Suradnja je više nego fer: osim honorara, autori dobivaju i 30 posto iznosa ako se njihova reportaža prenese u nekom od franšiznih izdanja, a svaka nova objava iznova se honorira. Kao odličan primjer Tomislav spominje Gorana Jovića. "Čovjek ima doslovce fotoaparat koji se dobije uz deterdžent, a pogledaj kakve je fotografije snimio". I stvarno, gledajući lica pripadnika nekog plemena osjećam kao da razgovaramo očima.Za tekst sam tražila fotografiju koja bi ilustrirala egzotične zemlje koje je posjetio, no Tomislavu taj dio kao da je najteže pao. Ne voli biti pred objektivom, kaže. Njemu je prirodno biti s druge strane. Kao najdramatičniji trenutak spominje plivanje sa stotinama morskih pasa na Polineziji. Pitam je li to ronjenje u kavezima ili bar nekom čeličnom odijelu? "Ne, jednostavno, dođeš čamcem nasred oceana, i baciš u vodu komade krvavog mesa. I za nekoliko trenutaka čamac okruži stotine morskih pasa. Skočio sam među njih, ovako u majici, a vodič me samo upozorio da ne budem blizu komada mesa, da me netko od njih slučajno ne ugrize".

Međutim, cilj reportaža u Putovanjima za dvoje nije prestrašiti putnike već upravo suprotno. "Ljudi destinacije obično doživljavaju kroz vijesti na televiziji, a naš cilj je pokazati kako svijet nije tako strašno mjesto na kojem se događaju grozne stvari. Upravo suprotno, treba otputovati i upoznavati druge narode i kulture", kažu Tomislav i Damjana.Nakon nekoliko godina brojke koje postižu sa svojim magazinom stvarno su impresivne: naklada u Hrvatskoj je 12.000 primjeraka, u Sloveniji 10.000, u Srbiji 15.000, u Njemačkoj je naklada 30.000 primjera, a francuska franšiza prodaje se u čak 53.000 primjeraka. Dokaz kako su kvalitetni je i nagrada koju su prošle godine dobili u Francuskoj kao najkvalitetniji turistički magazini, a na tom je tržištu konkurencija stvarno velika. Zanimljivo je i kako su franšize Putovanja za dvoje uglavnom uzimali parovi. Dvoje ljudi je dovoljno za prodaju oglasa i organizaciju preloma jednom u tri mjeseca, pa su njihove franšize u pravom smislu postale- putovanje za dvoje.

Siniša Štambuk

Splićanin Siniša Štambuk godinama je radio kao fotoreporter po raznim zagrebačkim novinama, od Arene i Globusa do Poslovnog tjednika, preteče Poslovnog dnevnika. A onda je 2007. dao otkaz, raskinuo s novinarstvom, vratio se u rodni grad i započeti vlastiti posao sa- fotografiranjem vjenčanja.Zvuči kao posao koji može odraditi svatko tko ima dvije ruke i kakav- takav fotoaparat i može noću dugo ostati budan. Slike su uvijek iste, mladenci lica sprženih suncem ili blicom poziraju pred crkvama i matičnim uredima, a poslije se redaju fotografije od alkohola purpurnih lica…Ali ne mora uvijek biti tako, jer i te fotografije mogu biti decentne, nenamještene i- lijepe. Štambuk je svadbe počeo slikati dokumentaristički, i to u crno- bijelog tehnici.

Ideju je dobio gledajući radove Jeffa Ascougha, pa 2009. počinje na taj način, probno, slikati prijatelje. "Na njima sam vježbao, naplatio sam im samo troškove materijala. Bilo mi je važno uvjeriti se da mogu snimiti svadbu drugačije nego drugi i fotografijom ispričati cijelu priču o vjenčanju", kaže Štambuk. A onda se, početkom 2010., otisnuo na tržište. Otvorio je web stranicu, postavio profil na Facebook i dobro mu je krenulo. Sve subote, i ne samo subote, sada su mu radne. Puno radi po Splitu i Zagrebu, a nerijetko ga zovu i na inozemna vjenčanja. U kalendaru za narednu godinu ima još svega par slobodnih termina. Za njegov su se rad zainteresirale i agencije koje u Dubrovniku organiziraju vjenčanja, uglavnom za strance i pozvale ga da im se pridruži. Oko vjenčanja se razvila prava industrija, pa takvih agencija u gradu ima desetak. Zbog tog je posla Štambuk lani u Dubrovniku unajmio stan, proveo u gradu pet mjeseci i uslikao 40 vjenčanja. Ponekad su to bila tek simbolična vjenčanja, bez kumova, no bude i onih velikih, sa po 200 ljudi na svadbi, kakve uglavnom rade Hrvati i Talijani. U Dubrovnik se dolaze vjenčati i Irci, Engezi, Norvežani, Rusi, Amerikanci, Australci, Indijci…Za razliku od standardnih hrvatskih svadbi, koje obično počinju popodne, ovdje posao traje cijeli dan. Fotograf ujutro prati pripreme za svečani čin, slika mladu i mladoženju kako se dogovaraju s prijateljima, biraju što će obući, uređuju se, razbijaju tremu…

Štambuk, prikriven u nekom kutu, ste to uredno bilježi. Raspored snimanja je gust, a sam čin vjenčanja je odmah nakon podneva, jer je pred svatovima još dosta posla. "Iako je po novinama dokumentaristička fotografija sve manje važna, pa se sada glavne stvari rade po studijima, foto- žurnalizam je sve više u modi. Tu nema poziranja, mladence namještam jedino ako oni to baš izričito žele", kaže. Isto tako, uvijek sugerira crno- bijele fotografije, jer takve slike podsjećaju na starinske crno- bijele filmove. Iako radi s digitalnim foto- aparatom, ponekad namjerno doda efekt filmskog negativa, pa fotografije napravi zrnatima.Nakon potpisane doživotne vjernosti, svatovi idu napraviti đir brodom podno dubrovačkih zidina. Nakon plovidbe odlaze na večeru u neki dobar restoran, u tamo organiziraju i party koji obično završi do ponoći. Naš sugovornik je zadovoljan jer je uspio naći svoju tržišnu nišu- tuđe lijepe trenutke čini još ljepšima, i od tog posla uspijeva živjeti. I neki drugi kolege počinju se time baviti. Ove je godine tako u Dubrovniku slikao svadbu jednog Australca, koji također profesionalno fotografira vjenčanja. Siniša u Foto- klubu Split sprema izložbu fotografija desetina sretnih parova, a naredna na listi želja mu je- otvaranje vlastite galerije. Ne na webu, već negdje u centru Splita.

Kristijan Tabet

Zagrebački fotograf Kristijan Tabet je, nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, upisao fakultet i počeo raditi u medijima. Prošao je razne redakcije, od Jutarnjeg lista do Storyja. Zadnje novine u kojima je radio bila je redakcija 21. stoljeća, tamo je objavio sliku s nastupa Macy Gray, nagrađenu od hrvatskog zbora fotoreportera godišnjom nagradom za fotografiju u kategoriji kulture. Od redakcije za dvomjesečni cjelodnevni rad nije dobio niti kunu honorara, jer je 21. stoljeće u međuvremenu propalo…

europski parlament

‘Hrvatska može biti novo energetsko srce Europe’

Budućnost bez dima

Promjene počinju iznutra: Kompanija koja je redefinirala vlastitu budućnost

Odustao je od novina i postao  slobodni umjetnik. "Stalno sam šetao po gradu i fotografirao. Radeći za Turističku zajednicu grada Zagreba još sam bolje upoznao grad, vidio niz detalja, a stvorio sam i ozbiljniju zbirku fotografija. Trudim se stalno bilježiti grad i promjene u njemu. A onda sam lani odlučio od toga napraviti biznis i prezentirati moj grad onako kako on zaslužuje", kaže Tabet. Prije godinu dana osmislio je projekt RaZGlednice. Bezuspješno je tražio neki prazan prostor u vlasništvu grada ili države. Na kraju ga je našao privatnim kanalima i u svibnju ove godine u središtu grada, u dvorištu na početku Radićeve ulice otvorio svoju galeriju i atelje. Prva je to prodajna galerija s umjetničkim fotografijama u gradu, iako su one u drugim sredinama uobičajene. Unatoč imenu, glavna ponuda nisu atraktivne razglednice Zagreba nego umjetničke fotografije na velikim formatima, i to isključivo Tabetove. U prostoru nudi desetke svojih najboljih fotografija voljenog grada, većinom u boji ali i crno- bijelih. Najviše kupuju domaći ljudi primjerice vlasnici ureda kojima je dosadilo na zidu držati ulja na platnu. Kupuju i stranci, mahom diplomatsko osoblje. Orijentacija na domaću publiku i nije toliko loša, jer u Zagrebu zimskog turizma ionako nema. Fotografije se prodaju po cijeni između od 50 do 750 kuna, za najveće formate. Prodaje i panoramske fotografije Zagreba.

Svoje fotke planira staviti i na poklopce kutija za pizzu u obližnjem Pizza Pit stopu, a zauzvrat dobiva besplatnu reklamu. "Srećom, ne živim samo od galerije, fotografiram i umjetničko- komercijalnu fotografiju poput vjenčanja, hrane, sve što se naruči- reklame, evente, šume, plaže. Nastojim biti što jeftiniji, no porezi su ogromni. Zašto suveniri nemaju smanjenu, turističku stopu PDV-a? Zašto se ne smanje  porezi za kreativce koji kreću u vlastiti projekt, zašto nas se u početku ne oslobodi poreza na dobit, pa da možemo reinvestirati?", pita Tabet, koji je u pokretanje biznisa uložio preko 30.000 kuna. Kako uopće napraviti toliko puno dobrih fotki Zagreba? Hrvatska metropola ne spada u gradove koji šarmiraju na prvi pogled. "Istina, u Zagrebu je izazov naći motiv, dosta toga je sakriveno. Zato je tu važna vlastita interpretacija, naš  je posao vidjeti ono što ljudi ne vide", objašnjava Tabet. Slika ulice, crkve i trgove iz pomaknutih kutova, iz persepektive koju ostali nemaju prilike vidjeti. Voli bilježiti Zagreb iz zraka, ali i sa zgrada- prošvercao se na vrh katedrale, slikao vodorige, napravio lijepe fotografije Palmotićeve, ulice koja je iz pješačke vizure izrazito siva.

Želi se zavući u velegradsko podzemlje, istražiti ono skriveno- katakombe i razne prolaze ispod Gornjeg grada. A dotad ide po gradu i istražuje dvorišta, pa je tako u Hebrangovoj ulici našao zanimljiv bazen star preko 150 godina. Lutajući gradom shvatio je da su mnogi detalji nestali, bez ikakova traga o njihovoj sudbini. To se događalo i u centru grada- na vrhu Starčevićevog doma, pokraj Glavnog kolodvora, nekoć je stajalo četiri ili pet konjanika i kocija pokraj kupole, za koje nitko ne zna gdje su završili. Također, u neboderu na početku Ilice nestao je strop koji je izradio Ivan Meštrović."Ljepota i romantika Zagreba nije samo u zgradama, nego i u ljudima. Zato radim ciklus fotografija pod nazivom Zagreb- grad ljubavi. Na ulicama, pogotovo po Zrinjevcu, toliko se parova grli, ljubi. Inače, mlađim turistima je Zrinjevac jako drag, a stariji vole Dolac", kaže dok i sami sjedimo na Dolcu, najšarenijem punktu Zagreba.Tabet sada pokušava naći prikladniji prostor za galeriju, u koji se ulazi s ulice. Ako se galerija proširi, i on će proširiti svoju ponudu s novim zagrebačkim suvenirima. I ne samo zagrebačkim- u planu mu je početi raditi razglednice i nekih drugih hrvatskih gradova.

Tekst je originalno objavljen u prilogu Poslovnog dnevnika Ecxlusive