Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Revt-73/2009 povodom tužbe za povrat ulaganja u pomorsko dobro utvrđeno je kako nije sporno da je tužena RH dala pomorsko dobro koje je predmet ovog spora, na gospodarsko korištenje temeljem koncesije trećoj osobi različitoj od tužitelja. Prema ocjeni ovog suda sud drugog stupnja u svojoj odluci izražava pogrešan stav smatrajući da je domašaj odredbe članka 210. ZOO samo kada se pojam imovine tumači u okvirima prava vlasništva pa da stoga, kako pomorsko dobro ne može biti predmet vlasništva, niti ulaganja u pomorsko dobro ne mogu biti premet bilo kakvog prava.

Suprotno tome ovaj sud smatra da se pojam imovine u smislu čl. 210. ZOO-a treba tumačiti u svjetlu obveznog prava i da se pod imovinom ne smatra samo pravo vlasništva i druga stvarna prava već i svaka moguća korist ili mogućnost povećanja imovine ili prava jedne osobe. To slijedi iz druge rečenice st. 1. čl. 210. ZOO kojim se propisuje da kada vraćanje imovine nije moguće stjecatelj, dakle onaj koji ostvaruje neku korist, je dužan nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. To također proizlazi i iz st. 2. čl. 210. ZOO kojim se propisuje da se pod prijelazom imovine podrazumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Kako se pomorsko dobro daje na korištenje temeljem odluke i ugovora o koncesiji za naknadu, a takva naknada predstavlja korist koju ostvaruje tužena to je u ovoj fazi postupka preuranjen zaključak suda drugog stupnja da tužitelj ne bi imao pravo isplate vrijednosti izvršenih ulaganja u pomorsko dobro, a koja su ulaganja izvršena radi iskorištavanja pomorskog dobra u ugostiteljske, dakle lukrativne djelatnosti.

Povjerenje u ZZK i  – pomorsko dobro

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-1032/2009 iz navedenih odredbi ZPDML i Uredbe nedvojbeno proizlazi da je postupak utvrđivanja granice pomorskog dobra upravni postupak a koji se pokreće prijedlogom županijskog povjerenstva i odluka se donosi u upravnom postupku. Temeljem čl. 17. st. 3. ZZK određeno je da se u zemljišnu knjigu upisuje i opće dobro ako to zatraži osoba koja na tome ima pravni interes, a u slučaju pomorskog dobra to je Republika Hrvatska. Iz navedenih odredbi ZPDML i Uredbe kao i temeljem odredbe čl. 17. st. 3. i čl. 23. st. 4. ZZK potpuno je jasno da predlagateljica može zahtijevati zabilježbu postupka utvrđivanja granice pomorskog dobra, a sve sukladno odredbi čl. 82. st. 2. ZZK. U pogledu pravnih učinaka koje ima zabilježba spora sukladno čl. 81. st. 2. i 3. ZZK potrebno je napomenuti da u odnosu na pomorsko dobro koje je stvar izvan prometa i ne može biti u vlasništvu niti jedne fizičke niti pravne osobe, ne vrijedi povjerenje u zemljišne knjige iz čl. 8. st. 3. ZZK odnosno čl. 122. ZV.

Naime, stjecatelj koji je udobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige neće biti pravno zaštićen u odnosu na dio nekretnine koji je pomorsko dobro bez obzira da li je zabilježba postupka utvrđivanja granice pomorskog dobra izvršena u zemljišne knjige ili ne.

Obzirom na navedeno pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbe čl. 81. i 82. ZZK pa je valjalo prihvatiti reviziju predlagateljice i preinačiti nižestupanjska rješenja te dopustiti upis zatražene zabilježbe postupka utvrđenja granice pomorskog dobra, a sve temeljem čl. 395. st. 1. ZPP u svezi čl. 399. ZPP i čl. 128. st. 2. ZZK. 

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik

Manje kaosa, više kontrole

Jedna mala promjena koja donosi veliku razliku u svakodnevnom radu

dugoročni rast

Brža logistika znači do 20 % bržu isporuku i veću lojalnost kupaca