Mnoge od nas koji pratimo obrazovni sustav i koji smo aktivno uključeni u njegov razvoj ohrabrila je konstatacija akademika Vladimira Stipetića nastala na temelju ekonometrijskih istraživanja američke i hrvatske ekonomije kroz posljednja dva stoljeća kako sustav znanosti i obrazovanja predstavlja vjerojatno najznačajniju polugu gospodarskog i društvenog razvoja svake zemlje.

Ovo je ujedno i jedna od temeljnih postavki Smjernica za izradu strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije HAZU, te mogući dugoročni put u bolju kvalitetu života u zemlji koja je u krizi izgubila više od 10% BDP-a i oko 180 tisuća radnih mjesta u realnom sektoru uz korespondirajući pad životnog standarda; u zemlji čiji obrazovni sustav naprosto vapi za daljnjim razvojem temeljenim na povećanju odgovornosti, konkurentnosti i učinkovitosti.

Je li cilj obrazovanja odgađanje nezaposlenosti?
Mislim da je nepotrebno detaljnije ovdje elaborirati već poznate probleme o niskoj razini primjenjivog znanja djece koja završavaju naše osnovne škole (prema OECD međunarodnoj PISA usporedbi) uz istodobnu inflaciju petica koja narušava i tako poljuljani sustav vrijednosti te nimalo ne potiče izgradnju osobne odgovornosti učenika. Vjerujem da je isto tako poznata činjenica kako su upisne kvote na svim obrazovnim razinama (od srednjih škola do fakulteta) prilagođene prije svega kapacitetima i kadrovskoj strukturi samih ustanova, a ne potrebama učenika, studenata, društva ili gospodarstva. Tomu treba pridodati uglavnom stare nastavne i studijske programe koji često ne prate niti razvoj tehnologije niti potrebne kompetencije u svijetu rada (uz iznimku tridesetak novih programa u srednjoškolskom strukovnom obrazovanju koji od ove godine kreću u eksperimentalnu nastavu i programa dijela tehničkih fakulteta kao što je npr. FER) te izuzetno niska ulaganja u obrazovanje odraslih koja Hrvatsku svrstavaju na samo začelje europske liste, gdje stagniramo već čitavo desetljeće sa dosegnutim ulaganjem oko četiri puta manjim od EU prosjeka. Izvještaj o provedbi strategije Europa 2020, koji prati nacionalne pokazatelje za znanstvena istraživanja i inovacije među ostalim i kroz Innovation Union Scoreboard, ocjenjuje Hrvatsku kao "osrednjeg inovatora s ispodprosječnim učinkom", što već samo za sebe dovoljno govori. Posljedice svega navedenog su osim već spomenutih nezadovoljavajućih rezultata i povećani troškovi za porezne obveznike. Tako je primjerice prema podacima Bologna referencing reporta iz 2012. državni visokoškolski sustav RH po cijeni za studenta prema paritetu kupovne moći normiranom na BDP po glavi stanovnika treći najskuplji u odnosu na promatranih 28 zemalja Europe. O neučinkovitosti je nedavno indirektno progovorio i rektor Sveučilišta u Zagrebu u televizijskoj emisiji, pojašnjavajući upisne kvote u državno visoko obrazovanje koje iznose oko 110% u odnosu na broj maturanata koji uopće mogu studirati, navodeći kako danas visoko obrazovanje služi i za odgađanje nezaposlenosti. 

Nema razvoja bez konkurencije
Uvjeren sam da je sasvim jasno što sve kvalitetno, konkurentno i učinkovito obrazovanje može donijeti društvu, te isto tako koji su aktualni problemi koje je potrebno riješiti. Vjerujem primjerice da je svakome jasno kako visoko obrazovanje ne treba imati za cilj odgađanje nezaposlenosti kroz neuspješno i neodgovorno studiranje, jer kroz mjere aktivne politike zapošljavanja i novu inicijativu EU "garancija za mlade", postoje bitno učinkovitiji modeli suzbijanja nezaposlenosti mladih. Kao mogući put povećanju konkurentnosti, učinkovitosti i odgovornosti sustava obrazovanja svakako ima smisla staviti u fokus učenika i studenta vezanjem financiranja njegovog obrazovanja za kvalitetu i rezultate obrazovne usluge, uz davanje prilike studentu da sam bira državnu ili privatnu obrazovnu ustanovu u skladu sa vlastitim sposobnostima i sklonostima s jedne, te društvenim potrebama s druge strane. Na taj način bi se potaknula konkurencija svih akreditiranih obrazovnih ustanova, obrazovanje bi za studente i učenike i dalje ostalo besplatno u okviru kvota koje država može i želi financirati, a ustanove bi se dinamično razvijale u cilju ponude što kvalitetnije usluge. Da uvođenjem konkurencije i povećane odgovornosti za rezultate u sustav obrazovanja građani i društvo dobivaju jasno je nedavno istaknuo i premijer Milanović u emisiji "Hrvatska u EU", spominjući s jedne strane upravo financijsku neučinkovitost pristupa "odgađanja" nezaposlenosti kroz nerealne upisne kvote i s druge strane potrebu većeg uključivanja privatnog sustava obrazovanja radi nužnog povećanja pritiska na državni sektor, jer kako kaže premijer, tko nema konkurencije taj zaostaje. Tome u prilog govori i otvaranje našeg obrazovnog prostora EU konkurenciji i nedavna presuda Europskog suda koji je na primjeru Grčke jasno naznačio kako mora postojati tržišna utakmica na tržištu obrazovnih usluga radi izbjegavanja ograničavanja mogućnosti izbora studentima. Promjena modela financiranja, od aktualnog usmjerenog na ustanove ka onom koji bi bio usmjeren na učenika i studenta, naravno nije jedina poluga poticanja značajnijeg razvoja i povećanja odgovornosti čitavog sustava obrazovanja, ali je vjerojatno najučinkovitija. Upravo zbog toga je u svjetlu donošenja nove strategije odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije ima smisla promatrati kao svojevrsni lakmus koji će pokazati koliko značajne i brze promjene u sustavu obrazovanja Hrvatska zaista želi, te hoćemo li imati zaokret ili zadržavanje stanja uz kozmetičke izmjene.

Očekivanja
Mi danas jesmo na mogućoj prekretnici u razvoju sustava obrazovanja i zaista bismo mogli uz dovoljnu dozu šire društvene odgovornosti svih uključenih dionika i nešto političke smjelosti izgraditi osnovu za bitno bolje perspektive mladih koji će tek započeti svoje obrazovanje. Nakon šest godina aktivnog sudjelovanja u tijelima koja se bave razvojem sustava obrazovanja i predlaganjem obrazovnih politika nisam baš uvjeren u potpuni zaokret u pozitivnom smjeru, ali ako vidim i male istinske pomake i dalje ću ulagati maksimalne napore kako bismo jednom u Hrvatskoj zaista bolje živjeli.Ukoliko pak u tome ne uspijemo, ne treba nas čuditi odlazak najboljih talenata na obrazovanje u metropole Europe iz kojih se mnogi neće vratiti, niti daljnji pad standarda u usporedbi sa drugim europskim državama.

Mislav Balković, predsjednik HUP-Udruge poslodavaca u obrazovanju