Odredbom članka 130. Zakona o obveznim odnosima de?niran je pojam ugovora o uputi (asignaciji). Prema toj odredbi uputom jedna osoba, uputitelj (asignant) ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata) da za njezin račun ispuni nešto određenoj trećoj osobi, primatelju upute (asignatoru), a njega ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime.

Primatelj upute (asignatar) stječe pravo zahtijevati od upućenika (asignanta) ispunjenje tek kad mu ovaj izjavi da prihvaća uputu. Sam prihvat upute se ne može opozvati. Vjerovnik nije dužan pristati na uputu koju mu je učinio dužnik radi ispunjenja svoje obveze, ali je o svom odbijanju dužan obavijestiti dužnika. Ako je vjerovnik pristao na uputu, dužan je pozvati upućenika (asignata) da je ispuni. Međutim, iako je vjerovnik pristao na uputu koju je učinio dužnik radi ispunjenja svoje obveze prema njemu te ako je uputu prihvatio i sam upućenik (asignat), to još uvijek ne znači da obveza dužnika prema vjerovniku prestaje. Obveza dužnika prema vjerovniku, prema članku 136. Zakona o obveznim odnosima, prestat će tek ispunjenjem od strane upućenika (asignata). Međutim, navedenom odredbom dana je mogućnost da stranke drukčije ugovore. Dakle, ugovorom o asignaciji moglo bi se ugovoriti da vjerovnikovim pristankom na uputu i prihvatom upute od strane upućenika (asignata) obveza dužnika prema vjerovniku prestaje. Ako nije tako ugovoreno, obveza ne prestaje, ali vjerovnik koji je pristao na uputu učinjenu od njegovog dužnika može zahtijevati od uputitelja (asignanta) da mu ispuni ono što mu duguje samo ako nije dobio ispunjenje od upućenika (asignata) u vrijeme određeno u uputi.

Ispunjenje se sastoji u izvršenju onog što čini sadržaj obveze

Može li vjerovnik umjesto da mu dužnik preda stvari određene po rodu koje su predmet kupoprodajnog ugovora, zahtijevati da mu isplati protuvrijednost u novcu? Takva mogućnost nije ugovorena.

Ispunjenje se sastoji u izvršenju onog što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Nema pravovaljanog ispunjenja ako ono što je dužnik predao kao dugovanu stvar, a vjerovnik kao takvu primio, a to uistinu nije dugovana stvar.

Vjerovnik u tom slučaju ima pravo vratiti ono što mu je predano i zahtijevati dugovanu stvar (st. 1. i 2. čl. 166. Zakona o obveznim odnosima Nar. nov., br. 35/05 i 41/08). Prema članku 167. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik i dužnik mogu se sporazumjeti da vjerovnik primi nešto drugo umjesto onog što mu se duguje, a ako primi obveza prestaje.Prema članku 65. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, a dužnik ju je dužan u cijelosti ispuniti. U slučaju da dužnik dođe u zakašnjenje, vjerovnik može pod određenim uvjetima, raskinuti ugovor i tražiti povrat onog što je dao i naknadu štete. To su opća pravila.Međutim, kad se činidba sastoji u davanju stvari određenih po rodu, Zakon o obveznim odnosima ima posebno rješenje. Tako, prema članku 76. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju kad se činidba sastoji u davanju stvari određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, vjerovnik, nakon što je prethodno o tome obavijestio dužnika, može prema svom izboru pribaviti stvar istog roda i zahtijevati od dužnika naknadu cijene koju je platio prilikom nabavke stvari i naknadu štete, ili zahtijevati vrijednost dugovne stvari i naknadu štete.Dakle, pod navedenim uvjetima (da je dužnik u zakašnjenju i da ga je vjerovnik prethodno o tome obavijestio) vjerovnik može umjesto stvari određenih po rodu zahtijevati vrijednost dugovane stvari koju će dužnik isplatiti u novcu i naknadu štete koju je pretrpio. 

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur