U Njemačkoj, zemlji razvijene industrije, drukčije je, jer se tamo vršno opterećenje pojavljuje oko podneva, premda i tamo slijedi – doduše niži – večernji vrh.

Kada bismo već sada imali u pogonu 100 MW fotonaponskih sustava, to bi značilo da bi – samo za otkup njihove proizvodnje uz sadašnju otkupnu cijenu – od danas pa sve do 2027. godine, trebalo naknadu za obnovljive izvore povećati prosječno za skoro 1,5 lipu po svakom kilovatsatu potrošene električne energije, što predstavlja trostruko više od sadašnje naknade (0,5 lipa/kWh). Tomu treba pribrojiti i dio nak­nade koji će se koristiti za plaćanje vjetroelektranama i ostalim elektranama na OIE! Samo dio naknade za otkup iz vjetroelektrana ukupne snage 1200 MW očekivanih u 2020. godini, bit će daljnjih 10 lipa/kWh, znači dvadeset puta više od sadašnje ukupne nak­nade. Naravno, ako sve to računamo uz sadašnju otkupnu cijenu. Koliko će iznositi ukoliko otkupna cijena poraste, a takvih prijedlozi često se mogu čuti od strane strukovnih udruženja koja promoviraju investicije u obnovljive izvore energije, teško je i predvidjeti. 

Golemi troškovi poticaja
Kada bismo imali izgrađenih fotonaponskih sustava jedinične snage 10 kW na 100 tisuća krovova – za što se zalažu najradikalnioji zagovornici – to bi značilo da bi dio naknade za otkup njihove proizvodnje morali podići na 15 lipa po kilovatsatu, dakle sadašnju naknadu podići 30 puta. Ukupno bi godišnje valjalo osigurati 2,5 milijarde kuna za tu svrhu, a proizvela bi se oko milijarda kilovatsati. Ukupni troškovi proiz­vodnje HEP-ovih elektrana uz prosječnu proizvodnu cijenu od 50 lipa po kilovatsatu i proizvodnju oko 10 milijarda kilovatsati iznose oko 5 milijarda kuna. Dakle, za 10 posto ukupne proizvodnje iz fotonaponskih sustava utrošili bismo dodatnih polovinu sredstava koliko se potroši za sadašnju konvencionalnu proizvodnju.  Radi razumijevanja našeg tarifnog sustava, valja naglasiti da otkupne cijene vrijede 14 godina pogona, onolike su kolike su vrijedile u vrijeme zaključenja ugovora, uz korekciju (znači postupno povećanje) svake godine za stopu inflacije. Ako bi se smanjila otkupna cijena, što je poželjno, ta snižena cijena primjenjivat će se samo na one sustave za koje će ugovor o otkupu biti zaključen nakon takve promjene cijene – za zatečena postrojenja cijena ostaje nepromijenjena. Veliki su izgledi daljnjeg tehnološ­kog razvoja fotoćelija i daljnjeg smanjenja njihove cijene (zadnjih godina to se događa doista radikalno) pa je nerazumno rezervirati plaćanja u budućnosti uz sadaš­nju – previsoku – otkupnu cijenu električne energije proizvedene foto­napon­skim sustavima. Pričekajmo realno smanjenje otkupne cijene pa onda eventualno podignimo godišnju granicu ukupne snage. U Njemačkoj je otkupna cijena foto­naponske proizvodnje u svibnju 2013. bila je 15,63 centa/kWh, odnosno približno 117 lipa/kWh, a naša otkupna cijena je 263 lipe/kWh, za sustave do 10 kW na krovu. Nadalje, dok u Njemačkoj ta otkupna cijena čini 55 posto tamošnje prodaj­ne cijene električne energije za kućanstva na niskom naponu (28,50 centa/kWh, uključivo porezi i naknade), kod nas naša otkupna cijena čini 263 posto prodajne cijene električne energije za kućanstva na niskom naponu (bijeli tarifni model, približ­no 1 kuna/kWh, uključivo PDV i naknada za OIE). Usput: sadašnja naknada za otkup proizvodnje iz OIE u Njemačkoj je 5,3 centa/kWh (40 lipa/kWh, osamdeset puta viša no u Hrvatskoj!).

Subvencija samo za dio
Kada se veće korištenje fotonaponskih sustava obrazlaže time da to potiče proiz­vodnju na mjestu korištenja, onda se ukazuje upravo na ono za što bi se trebala založiti većina građana ove zemlje: da se ne potiče i ona proizvodnja koja je potro­šena u kućanstvu vlasnika fotonaponskog sustava, nego samo ona koja je djelotvorno plasirana u mrežu. 

Marijan Kalea, energetski stručnjak i publicist