Velika nesreća u Bangladešu prije nekoliko dana kada je u rušenju tvornice tekstila poginulo oko 1.000 ljudi, podsjetnik je da je odjeća i obuća koje nosimo mnogo skuplja od nekoliko desetaka ili stotina kuna.

Popis velikih multinacionalnih kompanija u čijim tvornicama u zemljama u razvoju pod nesigurnim uvjetima i bez ikakvih prava za niske nadnice radi stotine tisuća ljudi, i dalje je velik. Najpoznatiji primjer iskorištavanja radne snage u zemljama u razvoju jest poznati proizvođač sportske odjeće i obuće Nike.

Pritisak javnosti na Nike krajem je prošlog stoljeća u bogatim je zemljama postao prilično snažan te je prodaja počela padati zbog čega je Nike zaključio da mora nešto promijeniti u svojem odnosu prema radnoj snazi u zemljama u razvoju, posebice jugoistočnoj Aziji.

Business Insider donio je kronološki prikaz evolucije Nikea od globalnog zlostavljača do poslodavca koji ipak donekle brine u uvjetima u kojima ljudi proizvode njegovu odjeću i obuću. Iako nije u potpunosti uspio u tome, nema sumnje da je ipak preokrenuo svoju lošu sliku u svjetskoj javnosti i da je donekle poboljšao uvjete rada, što se ne bi moglo reći za većinu multinacionalnih kompanija tekstilne industrije. Prema UN-ovim podacima, oko šest milijuna djece ispod 14 godina u Bangladešu radi, a njihova plaća kreće se oko 10 dolara mjesečno. 

Pročitajte kako je Nike natjeran na promjene:

– Nakon što su u Koreji i Tajvanu porasle plaće, a radnici se organizirali, Nike je ubrzano počeo seliti proizvodnju u Indoneziju, Kinu i Vijetnam.

1991. Problemi za Nike su počeli 1991. godine kada je aktivist Jeff Ballinger objavio izvješće o malim nadnicama i groznim radnim uvjetima radnika u Indoneziji.

– Nike je odgovorio da njegove tvornice imaju kodeks ponašanja

Impact poduzetništvo

Olakšavaju život pacijentima: Hrvatske tvrtke napravile čuda od tehnike, prvi prototipi već se testiraju

Employee Wellbeing

Od pripravnika do lidera: ‘Ovdje se ne bojimo pitati, tražiti pomoć i rasti’

1992. Ballinger je objavio novo izvješće u kojemu je iznio iskustvo indonezijskog radnika koji je za Nike radio za 14 centi po satu, što je niže od indonezijskog propisanog minimalca, a dokumentirao je i mnoga druga zlostavljanja u tvornici.

1992-1993. Prosvjedi u Barceloni za vrijeme održavanja olimpijskih igara godine protiv iskorištavanja radne snage. Američka televizijska kuća CBS intervjuirala je 1993. godine radnike u Nikeovoj tvornici, a Ballingerova nevladina organizacija “Pritisak za promjene” privukla je pažnju mainstream medija.

1996. Pokazalo se da je najnovija modna linija dizajnerice Kathy Lee Gifford zapravo djelo ruku azijske djece. Njezina duboka isprika s prolivenim suzama i potom njezin aktivizam privukao je pažnju cijelog SAD-a.

1996. Nike je odmah reagirao i uspostavio odjel koji će se baviti isključivo pitanjem poboljšanja uvjeta u tvorničkih radnika.

1997. Reklamne kampanje Nikea izazivale su bijes javnosti. Kompanija je proširila svoj “Nikegrad”, što je samo izazvalo nove prosvjede, a sportski su mediji počeli tražiti komentare o radnim uvjetima u Aziji i od planetarno popularnih glasnogovornika Nikea poput košarkaša Michaela Jordana.

Zlostavljanja u tvornicama su se nastavila, pa se javnost upoznala sa slučajem u Vijetnamu, gdje je podizvođač Nikea natjerao radnice da za kaznu trče oko tvornice dok se nisu srušile od napora.

– Nike je zatražio od poznatog diplomata i aktivista Andrewa Younga da ispita radne uvjete u inozemstvu. Njegov izvještaj samo je dolio ulje na vatru jer je bio premekan prema Nikeu. Kritičari su objašnjavali da se Young nije bavio niskim nadnicama te je koristio Nikeove prevoditelje, a društvo su mu tijekom posjeta tvornicama pravili  upravo Nikeovi čelnici. Budući da mu je izvješće išlo u prilog, Nike se požurio objaviti ga, što je javnost samo snažnije okrenulo protiv njega.

1997. Studenti diljem SAD-a započeli su masovne prosvjede protiv Nikea

1998. Potražnja za Nikeovim proizvodima značajno je pala, a kritike nisu jenjavale. Nike shvaća da nešto mora promijeniti.

Promjena u Nikeovoj politici počinje u svibnju 1998. godine obraćanjem tadašnjeg predsjednika uprave Phila Knighta: “Nikeov proizvod postao je sinonim za ropske nadnice, prisilne prekovremene sate i zlostavljanja. Duboko vjerujem da američki potrošač ne želi kupovati proizvode koji su proizvedeni pod tim uvjetima”, kazao je tom prilikom Knight.

– Najavio je da će Nike povećati minimalne nadnice, te značajno povećati kontrolu uvjeta koje će poboljšati uvođenjem američkih standarda o čistom zraku u svim svojim tvornicama u svijetu.

1999. Nike je pokrenuo Udrugu za pošteni rad, neprofitnu organizaciju u kojoj su predstavnici kompanije, radnika i udruga za ljudska prava uspostavili nezavisno tijelo koje će nadgledati kako se poštuje kodeks ponašanja, što je uključivalo propisivanje minimalne dobi za rad, 60-satno tjedno vrijeme te je pozvao i ostale brandove da im se pridruže u tome.

2002-2004. Nike je izveo provjere u oko 600 tvornica, uključujući ponovljene kontrole problematičnih tvornica.

2004. Aktivisti za zaštitu ljudskih prava priznali su da je povećana kontrola barem riješila neke od najgorih problema, kao što je zabrana zaključavanja tvornice ili korištenje opasnih kemikalija bez sigurnosnih standarda, ali da osnovni problem i dalje postoji.

2005. Nike postaje prva tekstilna multinacionalka koja je javno objavila kompletnu listu svojih tvornica i podizvođača u cijelom svijetu.

2005. Iste je godine objavio izvješće na 108. strana u kojima se detaljno navode uvjeti i plaće u tvornicama, otvoreno priznajući probleme u njegovim tvornicama u jugoistočnoj Aziji.

2005-danas. Nike je nastavio objavljivati svoje komentare, standarde i podatke do kojih je došao iz kontrola tvornica kao dio vlastitih izvješća o socijalnoj odgovornosti.

Naravno da Nike nije bio jedina tvornica koja je iskorištavala brojnu radnu snagu, posebice u jugoistočnoj Aziji, ali je u pitanju svjetski poznati brend što je dodatno iziritiralo javnost koja je pokazala da ipak može utjecati na promjenu ponašanja i veću socijalnu osjetljivost. Transparentnost neće iskorijeniti izvješća o raširenom iskorištavanju ljudi, niskih nadnica ili tragedija, o čemu svjedoči posljednja u Bangladešu. Nike je barem pokušao dokazati da odbacuje takvu praksu pa bi to trebao biti putokaz većini proizvođača čiju odjeću i obuću i dalje nosi većina nas.