Jeste li se ikada zapitali kakav utjecaj na okoliš ima vaše osobno računalo, vaša oprema vezana uz informacijsku tehnologiju, pa čak i vaš operativni sistem i surferske navike? Problematika kako proizvoditi, odabrati, kupiti i upotrebljavati informatičku opremu i na kraju njezina životnog vijeka kako je se riješiti, a da se pri tome ne ugrozi okoliš, sve više zaokuplja ekološki svjesnu javnost.
Naime, zbog brzog napretka tehnologije novi elektronski uređaji sve su pristupačniji, pa se u svijetu stvara nekoliko milijuna tona elektronskog otpada godišnje.
Osim što se nagomilava u golemim količinama, ta vrsta otpada je i vrlo opasna, kako za prirodu, tako i za naše zdravlje.
E-otpad popularan je naziv za istrošene elektronske proizvode poput računala, monitora, printera, telefonskih uređaja, televizora, fotoaparata i sl., koji nam više nisu potrebni. Kad se elektronski uređaji bacaju u smeće i završavaju na deponijima ili se nepravilno recikliraju, štetne kemikalije iz njih završavaju u zemlji, zraku i vodi.
Za živi svijet vrlo otrovne jedinice olova, kadmija, žive, nikla, cinka, litija, barija, arsena, berilija, kroma itd. kada dospiju na obale rijeke zagađuju vodu, pa ona više nije pogodna za piće, čak ni nakon prokuhavanja.

Otrovni materijali
Informatička oprema sastoji se od više tisuća raznih materijala od koji su neki vrlo otrovni, no mogu se izdvojiti i male količine vrijednih materijala poput bakra, aluminija, zlata i srebra. Iz svega proizlazi da navike korisnika i njihove odluke kako se riješiti starih računala, ali i ostale informatičke opreme, ima golemi utjecaj na okoliš.
Prosječan životni vijek računala sve je kraći, pa se s pet godina u prošlom desetljeću smanjio na svega dvije godine. Upravo stoga produljivanje efektivnoga životnog vijeka i jednog računala reducira mnoge rizike.
Nažalost vrlo se malo starih računala, ali i ostale elektronike preprodaje ili pak prepravlja, nadograđuje i reciklira. Takva zastarjela oprema najčešće završava prvo u ormarima, podrumima ili tavanima, a potom na smetištima. Mnoge vlade i tvrtke, svjesne problema, ali i pod pritiskom javnosti i nevladinih organizacija pokušavaju pridonijeti rješavanju naraslih problema e-otpada.
Europska unija, Japan i Tajvan već su u svoja zakonodavstva uključili obvezu recikliranja, a kao pravna stečevina EU tu preblematiku morat će riješiti i Hrvatska u procesu pristupnih pregovora.
Udruživanjem snaga tvrtki Sony Europa, Braun, Electrolux i HP stvorena je europska platforma za reciklažu – ERP koja obuhvaća elektronički otpad na području čitave Europe. ERP platforma je formirana da bi se aktiviranjem korporacijskih mehanizama smanjila cijena potrošačima. Države EU proizvode oko 14 kilograma e-otpada godišnje po glavi stanovnika, a do kraja 2006. godine planira se raznim programima iz kućanstava odvojeno skupiti najmanje četiri kilograma otpada po stanovniku. Prema procjenama Ministarstva zaštite okoliša RH u Hrvatskoj nastaje 30-45 tisuća tona takva otpada godišnje, odnosno nešto manje od deset kilograma po stanovniku s tendencijom rasta od gotovo deset posto godišnje.U Hrvatskoj je samo u 2003. godini broj kupljenih računala prešao brojku od 100 tisuća, od čega više od polovice otpada na Zagreb. Ta će računala nakon svega 3-4 godine postati e-otpad.

Kako i hrvatska pravna regulativa e-otpad svrstava u opasan otpad, i u nas se sve više pažnje posvećuje odvajanju i recikliranju.
Ekološki osvješteniji već ga odvoze u malobrojna dvorišta za prikupljanje elektrotehničkog otpada. No sve više gospodarskih subjekata vodi brigu o tom otpadu, prikuplja ga i skladišti. Kako i u mnogim drugim stvarima, tako su i po tom pitanju tu u najboljoj situaciji građani Zagreba kojima je na raspolaganju sedam reciklažnih dvorišta, a dio otpada otkupljuje i Unija meteor.
Najviše reciklažnih dovrišta u glavnom gradu ima Čistoća koja na svojih pet lokacija ima ukupno 8000 posuda za reciklirani otpad. Zamjenik direktora Čistoće za skupljanje otpada, Srećko Pintarić, objasnio je da sadašnji kapaciteti u Zagrebu nisu ni približno dostatni pa se trenutno radi na otvaranju još sedam reciklažnih dvorišta, a optimalno bi bilo njih 20. Pintarić tvrdi da recikliranje e-otpada nije isplativa djelatnost jer su troškovi veći od zarade, no kako zakon to propisuje Čistoća otpad skuplja i razvrstava te dostavlja svojim kooperantima koji pak iz njega odvajaju vrijedne materijale koji se prodaju i koriste u proizvodnim procesima.

PC-džuboksi
Osim recikliranja stare informatičke opreme, u javnosti se pojavljuje i sve više zanimljivih ideja kako svoje staro računalo ponovno učiniti korisnim. Tako dr. Zdenko Franić s Instituta za medicinska istraživanja preporuča, budući da se u svakom odbačenom kompjutoru nalazi mnogo za okoliš i ljude potencijalno opasnih materijala, mnoge načine da “starudija” bude korisna.
Tako se staro računalo, uz minimalne promjeme softvera ili hardvera, može iskorstiti kao igraća konzola, džuboks za reproduciranje pjesama u mp3 formatu ili pak kao internetski PC kako bi zaštitili svoje glavno računalo od potencijalnih virusa. Franić nadalje preporučuje uporabu starog računala kao metereološkog stroja za kontinuirano praćenje vremenskih prilika i prognoza ili pak kao vlastitu bazu zdravstvenih podataka u koju bi unosili sve odlaske liječniku, tegobe i korištene terapije i lijekove.
Stari PC može poslužiti i kao interaktivna kuharica za pohranu recepata i ostalih programa koji olakšavaju kuhanje, a možete ga pretvoriti i u fotoalbum za pregledavanje digitalnih slika i filmova. Na kraju krajeva, takav PC može rabiti u eksperimentalne svrhe za isprobavnje novih ili sumnjivih programa i operacija koje se ne bi usudili raditi na svojem glavnom, odnosno poslovnom računalu zbog straha od virusa, brisanja datoteka ili tko zna čega. Što god napravili, staro računalo uvijek možete jednostavno baciti, naravno u reciklažno dvorište.