Ocjena našeg kreditnog rejtinga je poput dočekivanja neželjenog gosta. Recimo poput "voljene" svekrve ili punice (da se ne ljute niti jedna ni druga). Ne možete ih izbaciti iz kuće, a rado biste ih  vidjeli kako zatvaraju vrata s vanjske strane. Poput naših punica/svekrva i kreditni rejting ima svoje konktekstualne čimbenike koje se mora imati na umu kad se god govori o njima. Jednostavno ih se mora uvažavati jer njihovim zaobilaženjem, prešućivanjem ili zamućivanjem samo pogoršavate stvar u svojoj kući ili svojoj zemlji. Kada je u rujnu našoj zemlji zadržan kreditni rejting ta je optimistična vijest pomalo bila iznenađujuća za većinu ekonomskih analitičara. Neki su to javno i potvrdili. Jednako tako, ova posljednja procjena kreditne agencije S&P je malo koga iznenadila. Na našu veliku žalost, ta je ocjena samo potvrdila ono čega smo mi u ovoj zemlji pomalo sve svjesniji: živimo iznad svojih mogućnosti i to ćemo sve skuplje plaćati. Ma, svjesni smo mi stanja u kojemu se nalazi naša država, i bez ocjene kreditnih agencija. Znamo mi dobro kakvo je stanje ekonomije, što se događa na burzi (ne)rada, kakve posljedice imamo u broju zaposlenih u prerađivačkoj industriji, kakve rezultate bilježimo u industrijskoj proizvodnji, pa u maloprodaji, kakve dosege imamo u izvozu… Padalo je sve ono što nije dobro da pada, da ponovo apostrofiram našeg bivšeg guvernera Rohatinskog. Može se reći bez imalo dvojbi da je sve upućivalo na scenarij kakav je u petak i službeno objavljen.

Odgovori
Jednako tako, svim je objektivnim promatračima prilično jasno da sadašnji kreditni rejting nije posljedica rezultata rada samo ove Vlade. Naprotiv, on je rezultat rada svih dosadašnjih Vlada koje su trebale (sada to nažalost najbolje vidimo i osjećamo) u puna jednostavnija vremena mijenjati gospodarstvo, ekonomski model i cijelo društvo, odnosno biti odgovorne za budućnost i održivi razvoj, a ne oportunistički gledati samo sljedeće izbore. Ovaj je sadašnji kreditni rejting poput školske svjedodžbe sa završnim ocjenama učenika koji nije dolazio na nastavu, nije redovito učio, nije polagao ispite, izbjegavao je sve zadaće koje je morao pisati. Pa se onda sav izbezumi kad pogleda svjedodžbu. Za nas je jedino iznenađenje što su neki iznenađeni ovim rejtingom. Prije dva tjedna na istim ovim stupcima sam upravo tako i rekao: nema nikakvih promjena već se radi o nastavku starog, istrošenog modela. Poslovno iskustvo govori, ako radiš isto, teško možeš očekivati drukčiji rezultat. Rezultati to uostalom i pokazuju. Što nam je činiti u ovakvim okolnostima? Očajavanje ili defetizam pogubni su saveznici u svakoj poslovnoj ili bilo kojoj drugoj operaciji. Plakati nad vlastitom sudbinom je neproduktivno i nepoželjno. Što bi sad učinio mudar državnik? Pokrenuo ofenzivu. Pozvao bi svoje glavne oponente u političkoj areni i dogovorio agendu za idućih pola godine: koje promjene je potrebno provesti kako bismo izbjegli neželjeni tzv. grčki scenarij?

Idemo skupiti sve što vrijedi u ovoj zemlji i tražiti odgovore na glavna pitanja ove države, ovog društva i ekonomije: gdje jesmo, kuda trebamo ići, gdje trebamo stići? I pitanje svih pitanja: kako sve to postići? Većina nas govori da imamo problema s radnim zakonodavstvom, prevelikim opterećenjem rada, a s tim je u vezi i porezna politika. Govorimo da je neizdrživa javna potrošnja kamen smutnje svakog ozbiljnijeg razmišljanja o konkuretnosti nacionalne ekonomije. Godinama prozivamo neefikasnu javnu upravu, preglomazan javni aparat kao posljedicu neracionalnog teritorijalnog ustroja zemlje. Brinu nas netransparentnosti socijalnih transfera, ali i izbjegavanje ozbiljnijeg zahvata u velikim sustavima (zdravstvo, obrazovanje). Tražili smo da se pretresu javna poduzeća koja su neslućeni teret i građanima i poduzećima, odnosno prostor mogućeg velikog napretka u rekonstrukciji sustava. Puno je prostora za poboljšanje efikasnosti pravosuđa i javne uprave, a da ne govorim o povećanju otvorenosti cijelog društva prema investicijama. Koliko god to htjeli priznati ili ne, naša zemlja od rata na ovamo nije bila u zrelijoj fazi za ozbiljan nacionalni konsenzus. Kad zagovaramo takav oblik dogovora nikako ne znači da tražimo vladu nacionalnog spasa ni neku veliku koaliciju. Mi jednostavno zagovaramo zajednički jezik o temeljnim problemima ove države, društva i ekonomije. Zagovaramo okupljanje na zajedničkoj platformi revitalizacije hrvatske ekonomije jer 150.000 radnika je manje zaposlenih sada nego prije četiri godine, a BDP nam je manji za desetak posto nego 2008. godine.

Uređenje
Tu će trebati dogovor i političkih elita (i lijeve i desne, i pozicijske i opozicijske), ali i sindikata (kako onih iz javnog sektora tako i onih kojima je članstvo pretežito u realnom sektoru). Što se tiče nas iz poslovne zajednice, odnosno HUP-a, takav dogovor zagovaramo još od početka krize prije četiri godine. Mi smo u HUP vrlo optimistični kada je riječ o potencijalu i mogućnostima naše zamlje. Uvjereni smo da Hrvatska ima i znanja i pameti i resursa da preokrene ovaj kotač. Bolje je to učiniti sutra nego za mjesec dana, jer kada god krenuli (a bolje što prije) moramo krenuti od početka. Jednostavno moramo preurediti tu našu kućicu, posložiti u njoj sve pripadajuće elemente i vrijedno urediti njezin okoliš. Tako vrijednima nam tada neće trebati neki strogi nadzor izvana, niti nekakav policajac (ma kako god se on zvao). Sve političke elite kažu da znaju što trebamo uraditi i bez MMF-a. I to govore već četiri godine. Sad je vrijeme da to znanje pretočimo u praksu. Mi u HUP-u smo spremni dati sve od sebe da takav scenarij uređenja našeg doma s osloncem na vlastite snage i pamet i uspije. A ako ne ide ovako, onda ide drugačije, onda…

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a