Filmofili su dočekali svoje. Ovog tjedna u kina stiže Hobit koji će ispričati priču koja prethodi Gospodaru prstenova i započeti novu i nesumnjivo uspješnu filmsku trilogiju. U kina se ponovno vraća i svima dobro poznati Gollum, premda bi, sudeći po Tolkienovu književnom predlošku, trebao imati manju minutažu nego u prethodnim filmovima. Međutim, sasvim je sigurno da će scene s njim biti među upečatljivijima. Vratimo se desetak godina unatrag. Krajem 2001. godine premijeru je imala Prstenova družina, spektakularan uvod u jednu od najuspješnijih filmskih trilogija modernog doba, s impresivnim vizualnim prikazom svijeta iz mašte i likovima koji su instantno postali dio ikonografije sedme umjetnosti.

Uvjerljivi Gollum

Ali ružnjikavi, buljooki stvor (koji se, doduše, u punom sjaju predstavio tek u drugom dijelu trilogije) postao je zapravo sinonim za cijeli serijal. Gollum je, naime, označio svojevrsnu prekretnicu u korištenju računalnih specijalnih efekata, s obzirom na to da je prvi put jedan virtualni lik “rame uz rame” nosio film s pravim glumcima, uz uvjerljivu interakciju s njima. Valja ipak napomenuti da je iza svega stajao čovjek od krvi i mesa – glumac Andy Serkis koji je pomoću “motion capture” tehnologije Gollumu posudio pokrete i ekspresije lica, što je, uz napredni softver, jedan od glavnih razloga uvjerljivosti tog lika.

Specijalni efekti postoje otkad je i filma, ali najveća revolucija dogodila se kada je u cijelu priču došlo – računalo, odnosno CGI (computer generated imagery) tehnologija koja je u zaborav bacila stare tehnike poput stop-motion animacije, minijatura ili raznih montažnih trikova. Međutim, od prvih kompjutorskih učinaka do uvjerljivosti na razini Golluma trebalo je proći više od tri desetljeća. Službena povijest kaže da se prvi filmski uradak nastao računalnim putem pojavio 1967. godine, a riječ je o kratkom eksperimentalnom filmu Hummingbird koji je prikazivao “raspadanje” animiranog kolibrića na dijelove. Zbog svog pionirskog značaja, Hummingbird je danas dio postava Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku.

U idućim godinama računalna animacija na filmu koristila se u jednostavne svrhe poput vizualizacije gledišta robotskih likova (Westworld, 1973.) ili kreiranja uvodnih sekvencija (Superman, 1978.). Početkom 1980-ih napravljen je korak dalje pa je, primjerice, kultni cyberpunk uradak Tron (1982.) sadržavao oko 15 minuta trodimenzionalne grafike (tehnološki daleko napredniji nastavak gledali smo u kinima prije dvije godine). Međutim, prijelomni trenutak dogodio se krajem desetljeća kada se pojavio Bezdan (1989.) Jamesa Camerona koji je u famoznoj sceni s “vodenom zmijom” nagovijestio da se u digitalnim efektima krije uistinu velik potencijal. Scena s vodenim izvanzemaljskim entitetom (u nedostatku boljeg izraza) trajala je nešto više od minute, ali iza nje je stajalo čak 8 mjeseci rada.

Dvije godine potom Cameron je napravio novu revoluciju s Terminatorom 2 iskoristivši kompjutorsku tehnologiju za prikaz gotovo neuništivog kiborga s metamorfnim sposobnostima. Uslijedio je Spielbergov Jurski park (1993.) koji je podigao letvicu još više sa svojim fotorealističnim dinosaurima, a dodatnu pozornost na novu tehnologiju privukla je i Priča o igračkama (1995.) koja je proslavila animacijski studio Pixar te naznačila početak kraja tradicionalne animacije.

Vruća roba

Kako su digitalni efekti postajali “vruća roba” u Hollywoodu, sve više posla imale su kompanije specijalizirane za njihovu izradu. Jedan od glavnih “igrača” postala je tvrtka Digital Domain čiji je suosnivač bio James Cameron, a koja je zaslužna za specijalne efekte u Titanicu, Petom elementu, Armageddonu, Grinchu, Transformersima, Avataru… U radionici Lucasove tvrtke Industrial Light & Magic kreirani su pak dinosauri iz Jurskog parka, uragan Twister, svemirske bitke u Starship Troopersu, napad na Pearl Harbor i praktički svaka druga scena u novim Ratovima zvijezda. Impresivan rad na Gospodaru prstenova proslavio je pak novozelandsku tvrtku Weta Digital koja je prije Jacksonove trilogije bila gotovo nepoznata u filmskim krugovima.

Europsko energetsko tržište

‘Treba nam Europska energetska banka’

Pokreni nešto svoje

Kako biti dobar roditelj u vremenu digitalizacije i umjetne inteligencije?

Premda se visokobudžetni filmovi i skupi specijalni efekti redovito vežu uz Hollywood, malo je poznato da su za jednu od većih revolucija na području CGI-ja zaslužni – Japanci. Naime, 2001. godine u kinima se pojavio Final Fantasy: The Spirits Within, projekt težak gotovo 140 milijuna dolara koji nosi status prvog fotorealističnog računalno animiranog filma u kojem likovi izgledaju kao pravi ljudi. Final Fantasy zamaglio je granicu između animacije i igranog filma, ali ekranizacija popularnog serijala videoigara nije privukla previše gledatelja te je na kinoblagajnama vratila tek nešto više od polovice uloženog novca. Ipak, kasniji hollywoodski filmovi sa sličnim pristupom, poput Polar Expressa, Beowulfa i Tintina, prošli su osjetno bolje kod publike i kritike.

Razlog neuspjeha Final Fantasyja možda leži u činjenici da je bio prvi film te vrste i publika se tada nije mogla sasvim saživjeti s digitalnim likovima i imitacijom ljudskosti. Prosječan gledatelj može bez problema povjerovati u digitalne dinosaure, izvanzemaljce ili stvorove iz bajki jer prave nikad nije ni vidio. Međutim, kada je riječ o računalnom prikazu ljudi i ljudskog lica, naša podsvijest odmah uočava i najmanji neuvjerljiv pokret ili ekspresiju, što rezultira s izostankom empatije s takvim likovima ili čak osjećajem odbojnosti. I upravo nam zato još uvijek trebaju glumci od krvi i mesa, da bismo se na pravi način uživjeti u filmske priče. Ipak, razvoj računalne tehnologije toliko je brz da će već sutra možda biti drugačije…

Ovaj tekst izvorno je objavljen u 4. broju Večernjakovog magazina IQ.