Glavna vijest s prošlotjedne sjednice Vlade bila je odluka o promjeni Zakona o poreznoj upravi, i to zbog uvođenja odjela za velike porezne obveznike. Kontekst u kojemu takva promjena dobiva status udarne vijesti dana zaslužuje kratku razradu. Odmah treba reći da ova odluka prilično kasni. Još je prije pet godina Svjetska banka odobrila zajam Republici Hrvatskoj za projekt modernizacije porezne uprave u iznosu 50 milijuna eura.

Uvođenje ureda za velike porezne obveznike jedna je od prioritetnih obveza Republike Hrvatske predviđene projektom modernizacije. I u samom se projektu uz redovit nadzor daje naglasak na boljoj suradnji s velikim poreznim obveznicima u složenim poslovnim događajima. Na taj će način veliki poslodavci na jednome mjestu rješavati sve porezne obveze i dileme koje mogu nastati zbog kompleksnosti poslovnih modela koje takvi sustavi imaju te tako olakšati i pomoći velikim tvrtkama u svakodnevnom poslovanju i izvršavanju poreznih obveza. Pretpostavlja se da bi u skupinu velikih poreznih obveznika trebala ući i trgovačka društva u državnom vlasništvu (potpunom, pretežitom i značajnom). Bilo lokalne ili središnje. Ono što je kod ove odluke neobično jest to što je izvršena preuzeta obveza postala glavna vijest kao da je riječ o osnivanju nekakve neubičajne, gotovo interventne porezne skupine zadužene za najveće tvrtke i najveće platiše poreza. To je kao da u velikim poduzećima koja imaju velika potraživanja (a danas je to nažalost prilično česta pojava) imenuju osobu za naplatu nenaplaćenih potraživanja i da se o tome obavješćuje javnost, kao izvanredna vijest. Prirodna je reakcija poduzeća s velikim potraživanjima da ima osobu koja se brine za to, kao što je očekivana uloga poreznika da se brinu za naplatu poreza od svih obveznika, a da se posebna pozornost (!) posvećuje najvećim obveznicima. Da, pozornost koja je istodobno i nadzor, ali i trajno nastojanje da se pospješi i olakša poslovanje najvećih poduzetnika. A ako bismo mi poduzetnici predlagali neki poseban ured, odnosno “task force”, onda bi on bio u Ministarstvu gospodarstva.

Odlučnost
Taj naš poduzetnički ured bio bi usmjeren na one industrije, na ona poduzeća koja imaju najkonkuretnije proizvode, odnosno one proizvode i usluge u kojima smo, i u ovim našim uvjetima, konkurentni na globalnom tržištu. Nažalost nemamo mi njih tako mnogo (za neke vjerojatno i ne znamo da smo dobri), samo za takav ured bismo morali znati nešto više o željenom smjeru ove zemlje, njezina gospodarstva, a posebno industrije. Radovalo bi nas da kao država napokon definiramo, i o tome se svi dogovorimo, kamo želimo stići i biti u sljedećih dvadesetak godina. Tada bismo imali razrađene ekonomske i industrijske politike i mnoge odgovore što i kako moramo raditi u obrazovanju, zakonodavstvu, državnoj administraciji i administraciji lokalnih uprava i samouprava. Također o poticanju poslodavaca, energetskoj strategiji pa sve do investicijskih projekata i naše buduće politike EU i stava. Veselila bi nas i puno veća hrabrost i urgentnost u donošenju državničkih odluka i pokretanja reformi koje smo do sada nebrojeno puta spominjali. Primjer odlučnosti i brzine Vlade je gotovo nevjerojatna činjenica da Vlada namjerava mijenjati Zakon o radu tek krajem sljedeće godine. A u okviru rasprave o izasku iz krize svi stručni i nezavisni, relevantni analitičari i ekonomske institucije (rejting agencije, Svjetska banka, MMF, Word forum i Vijeće za konkurentnost), govore da se rigidnost tržišta rada i Zakon o radu mora hitno mijenjati kao jedan u nizu ključnih pretpostavki izlaska iz krize. Toliko o odlučnosti i urgentnosti u rješavanju krize. Ne bi nas smetala ni veća odlučnost u ukidanju brojnih parafiskalnih nameta koje danas nitko ne mjeri niti kontrolira (zadnji popis parafiskalnih nameta dogodio se prije više od pet godina). Pozdravili bismo i veće suglasje vlasti i oporbe u poduzimanju hrabrijih poteza u reformi zdravstva, obrazovanja i znanosti. Ne bi nam bila mrsko ni smanjenje opterećenja rada u zemlji jer mi u naše proizvode ne bismo smjeli ugrađivati trošak velikih davanja za golemu javnu potrošnju. Jednostavno smo na križanju putova: jedan vodi prema provaliji, a drugi nam daje izglede za uspjeh. I ako znamo da će na tom putu prema uspjehu biti puno rupa, puno zavoja, ne izabrati taj put opasno je i neprihvatljivo.

Pad proizvodnje
Od zadnjega našeg izdanja HUP-novosti otprije dva tjedna kreditna je agencija Fitch zadržala kreditni rejting zemlje uz pozitivne izglede. Ta je vijest obradovala, ali i prilično iznenadila gotovo sve u zemlji. Posebice zato što je koji dan prije objavljen podatak o velikom padu ekonomske aktivnosti u drugom tromjesečju, kao i podatak o daljnjem klizanju na ljestvici konkuretnosti. U obrazloženju odluke kreditna je agencija dala do znanja da je nagradila fiskalne napore hrvatske vlasti, odnosno konkretnije, ministra financija. I ako se analizira prvih osam mjeseci (n)ove vlasti ministar financija, odnosno njegovo ministarstvo je uvjerljivo najaktivnije, da ne kažem najinventivnije. U nekim od tih inovativnih rješenja HUP je ukazivao na neka rješenja za koja smo tvrdili da trebaju provjeru ustavnosti, a za neka i da imaju potencijalno destimulirajući potencijal na poduzetnike i investitore. I čini nam se da ponovo klizimo u zamku u kakvu smo već uskočili s monetarnom politikom. Imali smo stabilan tečaj i precijenjenu kunu, ali smo istodobno ugrozili domaću industriju. Sada kao da ponavljamo gradivo. Proračun se puni gotovo idealno (kako reče neko jutro urednica vijesti na HTV-u), pa ipak bilježimo velik pad industrijske proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Naravno da se ne protivimo financijskoj disciplini, ali sama financijska disciplina neće pomoći ovoj zemlji da izađe iz krize. Jednostavno trebamo raditi sve ključne reforme istovremeno jer samo jedna, ma koliko dobra, neće donijeti trajan uspjeh. A za to će nam trebati puno više i hrabrosti i znanja, ali i dogovora i razgovora između svih glavnih aktera (ponovo priča i o boljem socijalnom dijalogu). Za Hrvatsku neće biti dostatan puni proračun u 2012. godini jer ako se ne pokrene gospodarstvo, i to prije svega proizvodnja, neće ga imati tko puniti u idućoj godini. Ne možemo zatvarati oči nad činjenicom da se fiskalnom inovativnošću samo privremeno može biti zadovoljan. Jer ne može se dugo hodati samo na jednoj nozi. Trebaju nam dvije vrlo čvrste noge, pojačane velikom podrškom monetarne vlasti. Tek ćemo tada moći reći da imamo izgleda povećati konkuretnost nacionalne ekonomije, povećati proizvodnju i zaposlenost. Sve drugo samo je igra s priličnim brojem nepoznanica i našom budućnosti i budućnosti naše djece.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a