LONDON — Danny DeVito nikada nije želio biti kazališna zvijezda. U New Yorku je 1960-ih iz hira krenuo na tečaj glume dok se školovao za šminkera, a do Hollywooda se uspeo putem predstava na Off Broadwayu kao što je “Let iznad kukavičjeg gnijezda”. Želio je postati zvijezda na filmskom platnu, a imao je dojam da će biti lako pamtljiv zbog svojega izgleda, s obzirom da je visok samo metar i pol te debeljuškast.

No ovoga je ljeta DeVito upotrijebio svoje slavno tijelo najbolje što može u novoj verziji komedije Neila Simona iz 1972. godine pod naslovom “Zlatni dečki”. DeVito (67), najpoznatiji po utjelovljenjima prostih i sirovih brbljavaca u američkim televizijskim serijama kao što su “Taksi” i “Uvijek je sunčano u Philadelphiji”, postao je miljenik kako kritičara, tako i publike na West Endu u liku Willieja Clarka, čangrizavca britkog jezika koji se ponovno udružuje sa svojim nekadašnjim partnerom iz vodvilja, Alom Lewisom (kojega glumi Rihard Griffiths, dobitnik nagrade Tony 2006. godine za ostvarenje u drami “Dečki za povijest”). Zbog goleme popularnosti ove predstave producenti razmišljaju o njezinom preseljenju u New York, što bi za DeVita bio debi na Broadwayju, ali i tek posljednji u dugom nizu intrigantnih karijernih obrata. Naime, nakon što se tijekom 1990-ih prebacio na režiju (“Hoffa”, “Matilda”) te producentski posao (“Pakleni šund”), DeVito se 2006. ponovno vratio glumi u seriji “Uvijek je sunčano u Philadelphiji”. Kao nevjerojatno nemoralni Frank Reynolds u crnoj komediji o pet spletkaroša i egocentrika dobio je masu novih obožavatelja među mladima.

“Oduvijek sam birao uloge, velike ili male, u kojima likovima imaju drugačiji, provokativniji pogled na svijet, likove koji su puni života i odaju dojam da su totalno ludi”, kaže DeVito. Uz Simonove nabijene dijaloge, “Zlatni dečki” također su ostvarenje snova svakoga glumca u pogledu mogućnosti za fizičku komediju. DeVito izaziva salve smijeha čak i dok se jednostavno meškolji u stolici na pozornici. Nekolicina kritičara pohvalila je DeVitovu nadahnutu glumu, a među njima je i Ben Brantley iz The New York Timesa, koji je još u lipnju napisao da ga DeVitova “žustrina” pomalo podsjeća na tasmanijsku neman iz slavnog crtića Looney Tunes. “Čak i kada je nepomičan, doima se kao da iz njega frcaju munje”, napisao je Brantley. DeVito kaže kako je u Londonu uglavnom izbjegavao društvena događanja i druženja te da je radije ostajao u stanu i izolirao se poput Willieja, lika kojegaglumi. Obitelj je zamolio neka ga ne posjećuje, a iako se osjećao usamljenim, smatra da mu je ta izolacija pomogla u oblikovanju Williejevih pasivno-agresivnih reakcija na druge likove. “Sjedeći u stanu potpuno sam uvidio sam koliko je Willie očajan, a upravo to mi je bilo potrebno jer smatram da je ova predstava istodobno vrlo smiješna i vrlo tužna. Nedostatak toga bilo je to što sam se i sam pomalo rastužio.” DeVito priznaje da ima veliku želju zaigrati na Broadwayju. “Ne bih želio nastupiti u New Yorku s nečim frivolnim, samo reda radi”, kaže. “U odnosu ove dvojice muškaraca ima tuge koja me istinski pogodila. Mislim da će to iznenaditi američku publiku koja ima stanovita očekivanja od komedija Neila Simona, kao i od mene.”

Patrick Healy